9. srpnja 2015.

Noćni nemir

Od kad je znala za sebe voljela je mir.
Voljela je tišinu u tom miru.
Sjedila je na pragu noći,

I skupljala svoje vlastite misli.
Neke je našla na vrhu plasta sjena,
Kako mrežom za leptire hvataju svice.
Druge su se uhvatile bijelim pticama za rep,
Dok su letjele u mrak,
Treće su pod noćnim svjetlom,
Opazile pauka kako plete mrežu sam.


Vjetar zapuše i ispod oblaka mračnih,
U hladnom se zraku zanjiše strava.
Sladak šapat i miris kiše,
Prekriše krošnje i krovove snene,
Pospan pogled hodajući misli niz ulicu,
Laganim korakom na počinak krenu,
I sve se pod nebom zelenim stiša,
Nevino tiho.
Začu se kiša.

17. travnja 2015.

U crno uvijenoj tišini

Gledao sam ciganku, bosonogu dok pleše.
Crvena haljina oko nogu joj se svila.
Otela mi uzdah iz duše seljačke,
Ukrala mi srce poput prave otmičarke.
Pod zvijezdama spavala, vatreno me ljubila,
Umjela je da hoda preko guste trave,
Milovala leptire, ljubila cvijeće.
Dok je drugima dolazila zima,
Mene je budilo proljeće.

U svakoj polutami naslućivao sam tvoj pogled,
Ispod tamnih obrva,
U borbi sa željama naše ljubavi i mladosti.
Predugo oklijevam,
I sve dublje uvlačim strah u svoje riječi,
Nakon razgovora sa mnom odlaziš majko u postelju svoju,
Da si znala da cu ja sutra zatvoriti vrata životu,
Stavila bi zabrinutost u svoj korak laki,
U nesigurnosti svojih očiju stavila bi ruke svoje na koljena moja,
I izdahnula svu bol u zrak.

Postavljao sam ti pitanja,
Jer sam želio čuti samo tvoj odgovor?
Želio sam da me čuje veliki stroj za želje.
Opet sam zatim razmisljao o nama,
Cigančice moja,
Otišao sam bas na ono mjesto,
Gdje smo se prvi put poljubili,
Sram izgubili, gdje smo se grlili.
Nisam nikako mogao zaspati.

Sjetio sam se kad te je srela moja majka,
Dok si uz obalu rijeke prala svoju dugu kosu boje mojih želja.
Rekla ti je:
- Djevojko draga nikad te nisam uspjela ugurati u svoje srce,
Nikad te nisam mogla voljeti,
Ali možda sam te pokušala poštovati!
Vidjeh i sama da su se vaši osjećaji sami rodili,
Mislim i dalje da tu konci šav sudbine nisu pogodili.

Zašto draga pališ svijeću strahom, kad se ne bojis ovih riječi,
A ostavljaš je na vjetru.
Praviš premalo svijetla da bih otkrila mrak.
Pustili smo duše,
Magijom vezani za ovaj grad,
Gladni slobode, ostali smo siti,
Ovo je bilo sve samo ne naš san.

U zoru ranu vidjeh naše godine i dane,
Koje su kopljem ubijene,
Ljubav s okusom smrti.
Ali okidač prostranstva ne nalazi metu,
Na nišanu stojim samo ja,
Kovan od zle sudbine postojno vjeraj tebi i najbližima.
Ne ratujem,ali rat moj dolazi.
Polako prilazi širi miris crnih zastava,
Prst na okidaču trese se i grči.
 Ta je zora vidjela bezbroj suza na mom licu.
Mnogo puta plakala je sa mnom,
Ali tad kao nikada.
Ona je bila početak mog novog dana.

I baš te noći kad su krenule ložiti Luciferove peći,
Ne budi tužna draga, ne pali svijeću na mjestu,
Gdje ću zadnji put dodirnuti zemlju.
To jutro kad krenem gore,
Pleši bosonoga ciganko,
U crvenoj haljini, što ti se oko noge svila,
Sad je drugima proljeće,
A mene ne bude ni hladnoća ni zima.

Brzo si se nakon toga udala,
Da opravdaš običaj svoje čađave puti.
U srcima smo još uvijek poput dana i noći,
Kad sunce baci svoje zrake u more,
I krene na put u dubine opet smo jedno,
Tad se mrak i svjetlost isprepliću.
Dan nikad neće skinuti bijeli kaput,
I dati ga u zamjenu za crni noćni,
Ali ti ćeš uvijek biti moja ciganka,
A ja tvoj čestit mladić bijele puti.

Danas majka očima bijele nježnosti,
Ljulja svoga sina umotanog u uspomene.
Raste jablan kraj rijeke već tri godine.
Odnijet će ona zauvijek završene priče u daleke krajeve.

15. travnja 2015.

Mladost

Kovitla se nešto u dubini grudi,
Možda samo proljeće nagovještaj daje.
Mladost prolazi kao treptaj oka,
A, ja bih da traje, i traje.

Ruke su joj nježne,bjelina ih krasi.
San je to koji nisu mnogi od sanjali.
Mladost je divno slijepa,
Ali se prosula na premalo kvadrata,
Kao moje rano djetinjstvo.

I ne dam da ode ona djevojčica,
Što se pod lipama od nedaća krila,
Zlatne kose nemirne na povjetarcu.
Nižu se dani.
Crno bijeli biseri u nizu.

Mladost postaje starija,
Sa smjenom godišnji doba.
Ko' zeleno lišće u proljeće je,
U ljeto kao tuga ili sreća neostvarene čežnje,
U jesen kao uvelo lišće odnosi je rijeka daleko,
Ka hladnoj zimi gdje umire drveće.

Ali, prolazi
I tako ti iz života nestane,
Kao kamenčić izgubljen kraj puta,
Pali cvijetak što ga zgaziše noge vojnika.

Na horizontima sreće

Dok mjesečina tka krevet od snova,
U ovoj proljetnoj noći,
Nježno ću da prošapćem ti na uho,
Meni si miliji nego zlatno ruho.
Da ti usne medene dušom orosim,
Prije nego me zaprosiš.
Znam da nisi čovjek od romantični riječi,
Već odavno svojom gestom moje srce liječiš.
Da me voliš ovakvu jedinu,
Ko' svijetu more vrijednu,znam.

Želiš podijeliti život sa mnom,
A, ja sam nijemi pjesnik,
Koji nema riječi u gluhe poetske noći,
Pri svijeći ja samo maštam o tebi,
I o tome kako čuvamo svoju ljubav
Sad i kad smo daleko.

Ukrala sam na tren dvije riječi tople,
Sa usana želje,
Što ih godine pletu u savršenstvo ko cvijeće.
Ukrala sam ih tiho na proplanku jedne crkve,
I skrila pod kaput obećanja,
Za neka nova osjećanja,
Omotana blagoslovom i dobrotom.
Ukrala sam ih tiho i još tiše,
Dok su noći nestajale u jutru.
I danas ih nosim,
Tebi u zagrljaj vremena,
                               Gdje čekaš kišu našeg zajedničkog života.
Volim te.


12. ožujka 2015.

Usnulom srcu

Danas želim u duši one sate tišine,
Koje si ostavila za sobom,
Jer razdvojenost ova ne vidi tugu,
Doli sjećanje koje je posljednji glas.

Najdraža,
Zar te ne budi ni ovaj miris toplih proljeća,
Usnula mi ostaješ kroz sva moja čekanja i nadanja.
Lik tvoj,
U mojim je očima kao sunce na površini mora počiva.
Ispod žalosnog srca ostaje skriven.

Gdje su umorne oči,
U kojima se ogledala moja duša?
Gdje je prašina od dlanova,
Na kojima sam drijemala kao dijete?
Zašto si otišla?

Bilo mi je teško kad si me napustila,
Nacrtana u kućici od cvijeća i sunca,
Plava od plača i neba,
Na leđima sam nosila snove,
A, u rukama torbe.
U njima sačuvala tvoj kaput crni,
Iako nepotreban i suvišan,
Uvijek me obuče u bezbrižne dane provedene s tobom.
Često puta kad mi je najteže,
Stanem pokraj njega pa praznim rukavom obrišem suze.
Bude mi lakše,
Ne moram više čekati istina je jasna.

U spomen nad spomenom palim svijeću,
Njen drhtav plamen uplakanom dušom gledam.
A, znam ni svijeća ni suza neće vratiti tvoj osmijeh.
Ostaju samo one snažne izgovorene riječi,
U samoći perom zamrznute na papiru,
koje živjet će vječno u glasu živi.


P.S Posvećeno mojoj voljenoj tetki. Ovo je već treća godina kako je otišla u carstvo snova. Napisala sam ovu pjesmu mnogo ranije od dana njenog odlazka jer moja tuga uvijek živi kao i sjećanje na nju. Volim te. Nedostajes mi.  04.04.2013-04.04.2015

22. veljače 2015.

Posljednja nada za jedan trenutak

           Noć me ova podsjeća  na tjeskobe mojih strahova,
            Noć je ova izvan svakih očekivanja i pravila došla
 U hladnoj rijeci moja se ljubav udavila,
 U odlukama moje usne šute i zebu
 Noć me ova podsjeća na tebe jer je hladna zbog udaljenosti, 
Od svojega izvora i potrebe se grije na blizinama,
 Prokleti smo srce moje ja i ti i gorčina naša je velika 
Prokleti smo vremenom i spoznajom smo prokleti
 Da je dan samo crna noć
 I da zvijezde ne sjaje za nas. 
Ostavila sam naš rastanak neka plače...

7. siječnja 2015.

Trag nezaborava



Noćas je sjajna magla mramor crni dotakla,
I između ruža snenih tužna je legla.
Osluškujem,
Da čujem nebesku kočiju u kojoj lagano stižeš,
Razbijajući svaku suzu nepremostive tuge,
Za sve godine koje prolaze bešćutno,
Uzimajući svoj danak u teškoj izmaglici sadašnjosti.
Ode daleko.
Nebo šuti.
Hram tišine.

Ostavila si tragove koji se ne brišu,
I dobrotu koja se pamti.
Prerano si otišla,
Dolinom hladnom u carstvo noći.
Jedna će suza sa mog lica,
Kroz crnu zemlju stići do tebe,
Da ti donese čestitku sjećanja,
Sad kad riječi najmanje vrijede.

Nebeska vrata širom otvori,
I neka se točak vremena vrati,
Tu gdje su tvoji posljednji dani,
Da ti još jednom kažemo,
Da bol je preteška,
A tuga za tobom vječna.
Uvjek ćeš živjeti s nama i u nama.
Kroz najljepše uspomene i naše buduće trenutke.
Sjaj zvijezda i molitve naše nek' te prate,
Kad ne mogu da nam te vrate.


Sretan 50. rođendan najdražoj i voljenoj tetki.
Nedostaješ mi.

8. prosinca 2014.

Zebnja

Čekaj me na prvom peronu,
Bez laži i kupljene karte,
Samo sa osušenim suzama na licu.
Čut ćeš orkestar lokomotiva,
Kako proizvode eho tvoga imena,
Odbijajući se od ovo srce puno tebe.

Sjećam se kako je drhtalo,
I znam da ga beznađe nišani,
Svaki pogrešan pokret postaje prošlost,
Dodir stvarnosti mašta.

Treba mi most koji će preći moje rijeke,
Treba mi uspavanka vjetra u kosi,
Treba mi šapat umirući zvijezda,
Treba mi san u zarobljenoj šaci,
Treba mi ne ispjevana zebnja istine,
Treba mi ljubav u korijenu pogleda,
Pitomost vremena da pregazi ovo ranjeno srce.