26. ožujka 2012.

Krajnost svega

Zar nikad nemaš potrebu,krišom
Zaći u dušu,tamo gdje ne možeš doseći,
Vođen drugima,
Tamo gdje postojim ja.
Možda ti se čini da te previše volim,
Pa te strah te silne ljubavi,
Ali to nije znak,ni brana,
Da načiniš taj korak
I zađeš u moju dušu,
Ostaviš trajan trag,
Vječno zaliječiš napukla mjesta,
Izbrišeš prošlost koja me dotukla.
Zadrhti kao suha grana,
Ne predaj se njenim rukama.
Probudi se,probudi me.
I nemojmo ići mislima na ona mjesta,
Koja nećemo razumjeti,
Koja će nas rastužiti.
Ne idi na ta nametnuta i uprizorena groblja,
I ne sahranjuj našu sudbinu,
Koja još nije počela živjeti.
Zagrli me, prigrli me,
Srasti sa mnom u tom zagrljaju,
Navikni se na mene,
Na dušu moju.
Sviju polako ispratim,
A onda počnem gorko i bespomoćno,
Plakati!
Krici se moji upijaju u zidove,
Iz kojih nikad više neće izaći…
Ne želim da vide moju bol,
Sve meni drage osobe…
Zar nikad nemaš potrebu,
Potražiti me u vjetru,vodi kamenju,
U svakom sutonu i zori,
U najvišoj gori.
Zar nemaš potrebu,
Zaći u najveće dubine mene?
Iznenadit ćeš se,
Možda tamo pronađeš sebe…

19. ožujka 2012.

Prosuta osjecanja

Duša me još više zaboli,
Kad ti se iz usta otme riječ,
"Volim te još uvijek"
Onako nenadano,
Kad prevariš sam sebe,
I tuđe zabrane da me,
Ne spomeneš...

Znam i osjećam,
Da istinu oslobađaš,
Ali si opet zarobljen njenim čarima,
I čuvaš me negdje u sjećanju,
Gledajući me u dubokoj tami,
Kroz magličastu žudnju,
" Kad bih joj se opet mogao
Vratiti..."
Znaš da te volim,
Da te želim cijelim bićem svojim,
Ali tu spoznaju ona ti odnosi, 
I među nas mržnju donosi.
 Dok stoji tako između nas,
Kako je nije strah,
Da sudbinu našu neće promjenit,
Već samo svoju jos jednu laž,
U istinu pretvorit.
Da nam ne smetaju,
Sve ove godine od kad se nismo
Vidjeli i voljeli...
Ni ova hladnoća i samoća u duši.
Nije ovo samoća,
Kad u srcu postoji netko,
Tko se odmara od zaborava,
                                                                       i voli vječno...

Bez pitanja

I ja sam se nekad radovala,
Proljetnom jutru,
Toploj ljetnjoj noći,
Svakom novom danu,
I tvom dolazku.

Sad molim da tama ostane,
Da padaju teške kiše,
Bez prestanka.
Jedino tako preživjeti mogu.
U meni žive,
Samo tužna sjećanja,
Note tvoje glazbe,
I sretni trenutci,
Što kriju se negdje...
Na mjestima,
Gdje smo nekad postojali.
Mi.

Moram živjeti harmoniju,
Svega izgubljenog.
Pod sivim i tmurnim nebom.
Ne mogu opstati pod suncem,
Među procvalim cvijećem,
I leptirovima...
Ja pripadam onima,
Koje se ne pita šta žele?
Da li su sretni ili nesretni?
Onima kojima se otima,
Bez prava na zasluženu ljubav,
Već patničku nepravdu...

Nemoc duse

Kad spusti se noć,
Tuga me zagrli,
I život stane...
Pokušavam ti reći,
Kako da ti pomognem,
Ali moje riječi ne dopiru do tebe.

Tada zaboravim uzeti dah,
A srce zadrhti kao zadnji put,
Zašto ne želiš da me slušaš?
Želim ti dobro i samo te volim.

Kad umoran od svega zaplačeš,
Ruka će te moja,
 Nježno tapšati po ramenu.
U nijemoj šutnji,
I dalje ću biti pored tebe,
Poput nevidljive niti,
Isplitaću praznine zla,
Svojom ljubavlju i brigom,
Da ne upadneš u njih,
Dok životom budeš hodio.

Dok proljeće se budi,
I ljeta pale,
A jeseni plaču,
Ja ću te čekati...

Stari most

Sjedim pored starog mosta,
I gledam kako rijeka protječe,
Ispod njega...
Nadajući se,
Da će i moja tuga,
Proći ispod mene i otići nekud...
U nepovrat...

Osjećam proljeće kako se budi,
Po tome što mirišu jorgovani,
I rađaju se nove ljubavi.
Tijelo moje osjeća,
Samo tvoje mirise i dodire,
A duša,
 Ljubav tvoju,
 Koja nikad ne zastarijeva,
Uvijek nova,
Prva i zadnja,
Nikad ne zaboravljena....

Zemlja ne može da upije rijeku,
Sunce ne grije tako jako,
Da je nestane,
A stari most ne može više stajati,
Bacit će se u krilo rijeci,
I zauvijek otići s njom...

Riječi utjehe,
Nikako da zaustave moje suze,
Ti nikako da dođeš i opet me voliš,
Da prestanu vječno teći.
A ja ne mogu više stajati,
Samoća i želja da budemo zajedno,
 U valovima nailaze,
Ne mogu se obraniti.
Bacit ću se u naručje tuge,
U njen zid se upiti i nestati...
Negdje sa ostavljenim dušama,
I starim mostom.

Nadam se,da će se on jednom pružiti,
Između nas,
A iznad svih nedaća naše ljubavi,
Jer je on naša sudbina,
On će nas opet povezati.
Moramo obrisati naše suze,
Pretvorene u rijeku,
Koja sada teče ispod njega
I pustiti sudbini,
Da učini svoje...

Prvi znaci srece


Ponekad je teško vjerovati u sunce,
Kad jednom padne mrak.
Nadati se sreći,
A živjeti u tuzi,
Znati da istina nikad neće pronaći put,
A priča sretan kraj.
Ali jednom osvane dan,
I upale se zvijezde iako je mrak,
Sreća otvori vrata,čiji je tuga prag,
Istinu pronađu svjedoci,
A bajka spoji glavne junake
I napravi sretan kraj...
Upravo nešto tako,
Dolazi u danima koji slijede...

Gacka

Ponekad...
Ona ima boju tvojih očiju,
I u njoj žubore snovi,
I bude se usnule želje,
Ponekad...

Ispisala je,
Na svoje riječno kamenje,
Naše neizgovorene osjećaje,
I ljubav...
Danas ih ljudi iz njenih dubina čitaju,
Kao vjesnik bola i dvije sjene,
Ljubavi iz prošlih vremena.

Da valovi ih nose dalje,
I urliču vihori kroz njenu dolinu...
Ona je tihi svjedok što žubori,
Kad god prođeš pored nje,
Da sjetiš me se,da sjetim te se!

Hladni dodir njene vode,
Zaboli kao trag poslije suze,
Dok mirno teče...
Ta rijeka govori sve naše tajne
Gacka!

Valentinovo


Zaboravljena u kapi kiše...
U drhtaju rose,na dan zaljubljenih.
Kao sjenka lutam pored sretnih parova,
Bez ljubavi i osmjeha,
Pustim ulicama života.

Na čas me dotakao,blagi susret
Ružinih latica...
Zrak tihe riječi iz daljine nosi,
Kao da mi tvoje srce zbori;
"Nemoj jedina,da ti očima plovi tuga,
A u srcu tišina spava,
Poslušaj moju pjesmu,
Pjeva o nama i ljubavi,
 Koja se samo jednom rađa...
Nemoj jedina,
Da noć obavija plašt oko tvojih želja,
Odspavaj još jedan sank,
I ja ću biti tu,s ružom u ruci."

Biješe to samo iluzija,
Kiša ponovno ispire moje obraze,
Sve oko mene poprima čudesne odsjaje.
Tijelo uvija misli u prazne dodire.
Gdje si sada?
Krenut cu danas,
 Zadnjim sunčevim zrakama,
Jer zaboravih vidjeti kap rose u tvojim
Ruka...

Volim te!

Utjeho usne podaj

 Sve svoje riječi,ljubavne i tople,
Poklanjaš njoj,
 A ja ih hladim pogledima 
Sažaljivim...
Lepezom svojih dodira,
Miluješ njenu kosu u krilu,
Dok ja skupljam male sretne trenutke,
Proživljene s tobom...
Mučno ih preko lica godine nosim,
Da ne izgube žar one prave ljubavi.
Stavljam ga u plamen želje,
Da ćeš se vratiti,
A suze moje ko jesenje kiše,
Hladne i tmurne gase ga,
Ne mogu se zaustaviti.

Previše se toga skupilo...
Zorom se budiš pokraj nje,
Dušu joj darivaš svoju,
A ne znaš da je ljubav njena,
Lažna bila na početku i na kraju...
Kao svijeća topi se srce u bolu,
Jer zaista te voljeh,
  I to jedina istina biješe.
A ti nikako da prepoznaš,
U svakoj mojoj riječi da si jedini,
I kad je došao kraj, 
Vladala je šutnja ko zlato vrijedna,
Samo su se pogledi sreli,
Onda su ti moje oči obećale,
Da će te čekati i voljeti...
Prije nego ih sklopim,
Ne dopusti da obećanje postanu,
Pusti snovi...
Dođi i spusti svoju glavu na postelju meku,
Da ti može ruka moja milovati lice,
Usne šaptati riječi najljepše...
Što zaslužuje,izranjena ljubav naša?
Osim te čarolije da se opet
Probudimo u dvoje...

Zelje na pucini


Duboko u noći,
Dok lelujaju snovi,
Čežnja širi svoj sjaj,
I budnom srcu čini dan...

Kako je čudna ova čežnja?
Ljubav moju veže sobom,
A ne zna da sam te voljela,
I prije nego što sam te srela...

Nemoj me odbiti,
Ako te noćas potražim,
I naslonim glavu na tvoje rame.
Potrebna mi je tišina,
Jer samo preko nje čujem govor,
Tvoje duše i uzdah svog srca...

Da li bi te savjest pekla?
Ako bi mi to dopustio.
A ja čekam samo jedne dane,
Jedno vrijeme,
Naše!
A ja čekam samo jedno biće,
Jednu ljubav,
Tebe!

U svakom novom trenutku,
Drugoj šansi što mi život pruža,
Postojiš samo ti..i
Mistični sjaj tvojih zelenih očiju...
U dubini njihovoj ostavljam ti,
Svoju tugu,misli i želje...

Ne može te pero sjećanja,
Pretvoriti u pismo uspomena
I staviti u kovertu zaborava.
Samo toplina moje želje,
Da me voliš kao prije,
Ostavlja obrise na papiru,
Mokrom od suza...

Nemoj dozvoliti da umrem,
U toj želji,
Jer i u vječnom snu ću te željeti.

Crni jelen

Gdje si sad moj crni jelene?
Tragove su ti zameli bjeli snjegovi...
U šumi kraj dva jablana,
Gori vatra,plamenom crvenim...
Kraj nje leži košuta tvoja,
Brige su joj crnje od noći.
Da je možeš barem čuti,
Možda bi joj bilo lakše,
Odnijeo bi teško breme,
Što leži joj na duši...

Vjetar snažan kroz noć donese krik,
Odveli su crnog jelena!
Košuta njegova poče da trči,
Nogicama kroz duboki snjeg,
Dodirivala je kamenje i stijenje,
Samo da stigne na vrijeme..

Iznenada je zaustavi šumska vila,
Kraj ledenog izvora...
"Ne žuri nesretnice,
Dušu su mu zarobili vračari,
Oni ga sad nose zloj srni.
Vodom će ja svojom ona pojiti,
Za tobom više neće žednjeti.
Cvijećem će je kititi neće te se više
Sjećati..."
Košuta nadvi lice,
Nad izvorom ledenim,
I ostavi u njemu riječicu svojih
Toplih suza...

Zaspa to veče,umorna od tuge,
Usnu divan san,
Kako opet ljubi svog jelena,
I njihovoj ljubavi ne nazire se kraj...
Probudi je slavuj zorom ranom,
Reče tiho nebu visokom...
Iste su na oči,
U mojima je on,
A u njegovima sam ja,
Ni jedna srna ne može me
Izbrisati iz njegovog pogleda...
Kad pahulje počmu da viju u tami,
A vjetar hladni
Riječi ti moje daljinom ponese,
Znaj da ti tada dajem cijelu
SEBE!
 

Zelim te vidjeti


Noćas sve više osjećam,
Da sutra ćeš doći,
Umoran od vela njenih laži,
Nošenog na očima...

Žao mi je vremena,
Što od sudbine naše krade dane,
Kao kišu prosipa ih po suncu,
Znaš dragi,sve ih je manje..i
Manje...

Cijela vječnost dovoljna mi neće biti,
Kad se jednom vratiš,
Da te gledam pored sebe,
Kao spas u ovom mom samotničkom
Životu!

Bez tebe sam oko bez pogleda,
Ruka bez dodira,
Noga bez koraka,
I srce patnika...

Kao kroz san čujem zoru,
Kako šapće noći..
"Ne budi je,neće ni sutra doći..."
Suza se topla u snu niz lice slila,
Na jastuk bijeli pala,
Kao da je njen pad duša čula,
Pa je i ona zajecala...

Otvorim oči i vidim samo sjenu,
Na drugoj strani postelje,
Uhvatim je rukom,a ono zrak.
Već odavno tvoja kosa tu ne spava.

Samoća me vuče,
Na prozor zamagljeni,
Kroz okno njegovo još mi više pokazati želi,
Koliko nas milja dijeli,
Koliko daljina?
Pet puta teži i veći,
Neko što je ova moja želja da sad te vidim!

Stihovi sa sjecanjima

U sjetu stavljam tugu,
I nešto me u duši steže,
Kad sjetim se da ona,
Pored tvog uzglavlja diše...

Ostajem i dalje zarobljena,
U dodirima samoće i kriku želje,
Da ćeš se vratiti...
Čekam te još uvijek,
U bijeloj haljini nevinosti,
Da dotakneš mi žedne usne.
Zaplivat ću noćas u neka naša maštanja,
U kojima smo postojali.

Kad se vratiš,oprostit ću ti,
Što si otišao bez pozdrava,
Za njenom sjenom...
Oprostit ću ti,
Što sam bez tebe hodala po hladnoći i tmini,
Živjela od želja i maštanja,
Da bih izdržala,
Dok sam te u njenom naručju gledala..
Umorna sam od udisanja stvaronosti,
Traženja snova,
Porušenih iluzija,
Praznih zagrljaja,
A dišem samo još zbog tebe,
I tvoja sam...

Tuga je u ocima onih koji vide pravu istinu

Tuga je u srcima onih koji očima vide pravu istinu....


Teška je noć iza mene,
Budna obasjana svijetlom brige,
I razmišljanjima.
Epizodama plača iz trenutka u trenutak,
Kod pomisli da će ti se nešto loše dogoditi.
Hrabrost da te idem spasiti,
Jer samo ja znam istinu,
Jer samo ja nosim ključ,
A ti tražiš vrata da izađeš iz pakla,
Koji ti ona stvara.
Bojim se onoga što dolazi...
Trebam li riječi pustiti da se roje,
Ili ih jednostavno ostaviti da stoje?
Hoću li nas spasiti ako kažem,
Ili ćemo pasti u još veći ponor?
Podižem oči nebu da mi pokaže put,
A ono mi šalje kiše samoće,
I magle guste,da ne vidim kraj svemu ovome.
Gledam u modru rijeku,
I tražim te u njoj,a vidim samo naše suze,
Kako stopljenje s njom plove iz dana u dan,
I sve više patimo,a ne znamo gdje joj je kraj....
Želim umrijeti,
Ne želim više spavati na ulicama nepravde,
I pjevati o svom bolu,
prolazniku koji me ne čuje.
Odoh da se odmorim,
Na jastuku vječnosti,
Jer ljubav moja biješe rođena,
SAMO ZA TEBE....

Kad bi rijeci bile djela

Suzo umorna,
ni ti više nećeš da mi lice umivaš,
Pogledi te moji tužni zovu,
da razbistriš im tugu...
Srce moje ranjeno,
ni ti više ne želiš kucati,
a nema ga,nema i on negdje boluje sam,
i ne zna da još uvijek živiš za njega.
Moja ljubav i ja vezani smo okovima nepravde,
čekamo,
da životna voda donese pravdu u bocu,
kao slamku za spas.
Poput mrava,među oštrim hridima,
borim se za kap tvoje ljubavi u moru njenih laži,
i mržnju koju nam nanosi...
Najljepše u meni koje postaješ i ostaješ u meni,
budi mi dobro,neka te krilo Božije štiti,
dok ne prođu ovi nemiri.
Svake noći čujem zvuk tvojih koraka,
u snovima svojim,
i znam da postojimo bar u njima...

Zrcalne istine

Svanut će jutra plava od čežnje,
Mokra od plakanja,
Tad stajat ćeš pored mene,
I moliti za oproštaj...
Nježno ću ti prići,sklopiti oči
I tišinom ti vjetra oprost dati.
Ova daljina mi je teška,tamna,
Duboka i hladna...
Ti si pred očima,a nema joj kraja.
Nema te,svaka sjena u noći,
Velika nada u srcu da me opet prate
Tvoje zelene oči...
A ono tek odsjaj mjeseca u jezeru spava,
Kao da ne čuje mi jecaj plača.
Voljeno moje,oteto,vraćeno prokletom,
Vjeruj ranoj zori,što jutro novo donosi,
I našu će ranjenu ljubav jednom probuditi
Svi zaspali svjedoci istine,i pravdin zvon.
Nećemo umrijeti od čekanja i patnje...
Vladar sudbine,rukom će svojom pokazati nam put,
Jer izbrisaše nam tragove,svi zavidni,
A zaboraviše da iskrena ljubav uvijek postoji
i nalazi put...

...samo Ti si put kojim želim ići...

Saputanja














Moje misli sve više dusi šapću...
da se pokrenem s mjesta i vratim sebi,
jer tebe u njima nema ne šapću
ono sto srce zeli da čuje.

Čujem tvoj glas kako mi sapće duši
ne daj se, jos malo... a to malo tako puno toga
U snu nekad mi u uhu sapćeš da spavam da prestanem da te sanjam
dodiruješ me toplim rukama, duša počinje da se u snu smije i srce grije...
ujutro kad se probudim sve  nestalo samo tragovi stope po duši
koje sapuću ne daj se i ja želim tebe...
Novi dan i moja duša opet luta, cijela dan sebe traži
dok se tvoje šaptanje ponovo ne pojavi i možda pravi dodir jednog dana osjeti...

Tamo negdje daleko

Tamo daleko
Znaš ljubavi
Gdje smo skladali note prstima po tijelu
I sanjali o ludostima noći

Tamo daleko
Znaš ljubavi
Gdje smo poljupcima zaustavljali vrijeme
I bili kao priljubljene sjene

Da tamo
Na mjestu gdje sada
Teku sati kao rijeka poslije kiše
I gdje je sve postaje tiše i tiše…

Prijatelju















Možda godine i sati odbrojavaju velike brojke
Al kad zatvorim oči kao da smo zajedno
Baš ovdje...
Na poljanama obasjanim šarenim bojama
Kad si mi ubrao cvijeće
I skrio se iza tankog drveta

Da sjećam se
Kad smo zaustavljali vrijeme
Osmjesima
I kad smo maštali o ljubavima

Ti si bio moja velika potpora
Jedna oskočna daska
Ka oblacima

Da znam da je vrijeme
Promjenjivo
I da život razdvaja mnoge putove
Ali i danas volim kad dobijem poruku od tebe…

Znaj da sam tu

Kad se osjećaji podjele između jave i sna,
I kad te ruka bola povuče do samoga dna.
Zaviri kroz prozor srca tamo ću biti ja,
Moj osmjeh sačuvan negdje u kutku tvog 
Sjećanja!

Kad ti posljednja nježnost odluta sa dlana,
Kad shvatiš neizvjesnost svih svojih planova,
Poslušaj glazbu jutra,ali ne misli puno na nas.
Poslušaj jecaje vjetra na tren ćeš čuti moj glas.

Kad ti slane kapi kiše,skliznu niz obraze,
Kad sebi priznaš sve svoje poraze,
Kad te samoća slomi i tuga ti u srce kroči,
Pogledaj u ogledalo sudbine i vidjet ćeš moje oči.

Kad shavtiš da je za sve daljine svijeta,
Potreban jedan korak,
Kad ti se život učini bezvrijedan i gorak,
Skloni paučinu zaborava sa našeg neba u snu,
Zatvori oči,zaustavi vrijeme...i vidjet će da sam
TU!

Tvoji dolazci

Čeznja me razdire, u grudima me steže,
Kao da će isčupati onaj dio moje duše što još vjeruje
Tvojim dolascima.
Čežnja se uvukla u dušu, gospodari mojim srcem,
Plače mojim suzama.
Pretvara me u bolesnika.
Bolesnika, čiji jedini lijek je tvoj dolazak.
Iskren, sa isprikom ili bez nje, samo da si tu.
Dodir ti želim osjetiti, dah topline neka mi ugrije hladne ruke.
Jedna nosi tvoje ime, druga tvoje prezime...
Tvoje "Volim te" ne liči na uzvik,
Na iskreni krik srca punog čežnje i ljubavi.
Tek, razum će te nadvladati, znam sigurno,osjećam to,
Vratit ćeš se, prije našeg susreta,
Negdje na pola puta izmedju Nikuda i Nigdje...
A ja ću čekati, uvijena u svoju čežnju,
Zamišljajući kako me istom silinom ljubiš i istim mi snovima uzvraćaš....
Čekati i vjerovati....zaklela sam ti se na vjernost i povjerenje.
A svoje zakletve uvijek izvršavam.
Ne, ovaj put ne idem dalje.
Neka mojih hladnih ruku, srce je vrelo,
Ugrijat će ih, duša je topla, dat će im snagu.
Ako i ne dođeš, ostaje nada, kao jedina slamka spasa.
Nada, koja nikada ne umire i čežnja,
Koja se sa tom nadom smjenjuje. 

Masta

Možeš me potražiti u šumi kraj potoka.
Skrivena sam u magli koja u praskozorja prekriva usnule obale.
Tada sam ono što jesam.
Niko me ne vidi.
Svako me može čuti.
Niko me ne može naći.
Ja zapravo ne postojim.
Možda bih htjela da budem zrak svjetlosti u tami, eho vječnosti u prolaznom svijetu.
Nisam sumnjiva, ali sumnjam da će me neko otkriti.
Kada spokojni san savlada dijete, čuvam njegovu mirnoću, jer duh praznine vazda vreba svoj pljen.
Moje je da ga obuzdam i pokažem mu njegovo pravo lice.
Ja nemam lice, ali imam izraz.
Ne mogu da se pokrenem, ali pokrećem druge.
U stvarnosti ne postojim, ali me prizivaju da bi stvarnost zavarali.
Ponekad, u pričama kraj tople peći, budim pospane slušaoce zanesene ljepotom izraza.
Nikad me niko nije vidjeo, ali me naslućuju.
Nikad me niko neće naći, ali me i dalje traže.
Sudbina mi je odredila samoću.
Prihvatam je kao razumno dijete neispunjene želje.
Većina ljudi misli da mi je ime Tuga.
Ne opirem se jer gomila uvijek griješi.
Moje ime ću saopštiti tebi i onom ko uspije da se uspne na vrh grebena sa kojeg se vide more i pustinja.
Tragaoci plove, ili lutaju.
Jedni se uljuljkuju znanjem.
Drugima je znanje poljuljano.
Za sve mene krive.
Čekam da se probude oni što znaju i oni što misle da ne znaju, a znaju.
Tamo gdje se more i pustinja spajaju prepoznat ćeš vječnu obalu.
Ja sam tanka lelujava linija koja se stalno pomjera.
Sada je trenutak da ti otkrijem svoje ime.
Ali prije toga, još samo ovo da ti kažem: "Ja sam ona što nestaje i postaje."
Zovu me Mašta.