Ljubavi ulico bez kraja

 

Zar zaista život mora umrijeti prije smrti,

Ili to tek umre vrijeme kad nisi tu?

Svugdje tvoje suze brišem srcem,

Ime ti pišem na snjegovima,

Vjetru i šaptanjima.

Dani prolaze,a ja pratim moju istinu.

Dok pratiš vlakove čežnje,

Kako odlaze dugim prugama,

Misliš li o vremenu dodira i pogleda.

Nećemo lagati o prošlosti,

I bit ćemo opet jedno ime na postelji.

Znam da sam tvoja sjena sa ogrtačem od sutra.

Vidim nebo u tvojim očima,

Kad skrijem se ispod oblaka sjećanja,

I kad zažmirim pored kamina,

Tvoja me koža zove nježnostima,

toplinom starog hrasta.

Naslućene misli

Mreža od zvijezda kao crni pauk,
Noć je plela nad crnim crijepom!
Disao je prosinac i snjegovi u daljini.

Vrijeme je usporilo do granice žudnje,
Sa nježnim lahorom obećanja.
Trenutak s tobom svaki je čaroban.

Sad izvlačim pero iz tvog jastuka,
I pišem po zidu našeg svemira,
Osmjehe,poglede ljubav.

Hoću da kroz njih odam svijetu tajnu,
Da skupa ne umru,
Jer tišina moja ne laže,
I kad ćutim uvijek o tebi pjevam.

Vratimo sad ulice povjerenja,
Negažene staze lažima,
Ljubav naslućeno pali svijeće sreće,
Da obasja napuštene pute naše misli teške.

Noć je sumnja

Ima boli koje nestaju u daljini,

Ima onih koje vječno ostaju u nutrini.

Ali noć, 

Ona je velika sumnja svijetova i ljubavi.

Znam da ti je potreban dan,

Da ti kažem da je dan,

I da sam ja tu!

Od silnih rušenja povjerenja,

Da je svjetlost,

Da nam ljubav još ima krila 

I cvijeta noću,

Moram ti reći.

Znam da drhtiš i šutiš,

Potreban ti je moj glas,

Da ti potvrdi da u golemoj udaljenosti

Pripadaš samo meni.

Okušala sam prečace uzane i opasne prolaze,

Ali opet ušla u tvoju široku dušu,

Ljestvama oprosta i ranjene topline.

A ti si tražio uska vrata moje iskrenosti,

I ostao sjediti tu na zagonetnom

Pragu moje duše...

Nikad ne žalim

Pahulje snježne ove večeri,
Tope se na mojim trepavicama.
Kuda li duša slomljena odlazi?

Svud oko mene neka nevina bijelina,
U njoj uljuljkana usnula je tišina.
Kuda da ide ovaj pjesnik,
Što mu snove razgoni mašta živa.

Na dnu njegovog dlana leže prevarene nade,
Znao je nekad pjesmom više reći nego slikom,
Ali otupile su njegove čežnje,
Sa bojom kasnih jesenjih kiša,
Koje na jezeru spavaju.

Ne nikad ne žalim,
Što sam neshavćena,
I nikad nisam obrisala tužnu pjesmu,
Jer ona samo u valovima riječi,
Hrani moje dubine,
I odaziva se na moje jeke...

Misterija

 

 Čemu ljubav da se nada,
Kad put do tvog srca zatrpan je snijegom
I šibaju ga oluje.
Želim zaboraviti sve i udisati proljeće,
Starih buđenja.
Želim svoje nesigurne korake pretvoriti
U sretno putovanje, ali
Bilježnica ova mi je dom,
U nju pišem,
Jednom koje je dušom ljubio,
Ne ljubi vise tako lako.

Svirajte svirci duši mojoj,
Što luta ko ostavljeno pseto.
Ja živim najviše u društvu samoće,
I držim se ljudi sa dna života.

Naći ću utjehu u pjesmi vašoj,
Čestitajte mi s njom još jednu godinu života,
Brzo prodose one nema im povratka.

I u sve drage riječi uvukla se samoća,
kroz pogled danima tama će se provlačiti.
Sjaj sunca sada tako malo znači,
Tvoja ljubav ne zrači vise kroz mene,
Nema nas vise nema.

Šta je to sa životom?

 

Lažan je svaki osmjeh moj,
Kad mi očaj obraze miluje,
I postoji sjaj od suze u oku,
Kad se u njemu ogleda svaka slutnja,
Da nas više nikad neće ni biti.

Ne kuca oprost na vrata,
Treptaj duše je siromašan,
Kad me noć nebom zakrili,
Otvorenih dlanova spremna sam nositi svoje bol.

Uzimam dio tvoje sreće,
Kad osjećam sve naše zajedničke trenutke,
Svaki trenutak je vrelina,
Tvoje drhtaje osluškujem,
Ne znam kuda će me odvesti ova tvrdoglavost,
Ali samo sa tobom želim otići.

Zar je moj plam za oprostom,
Tebi samo iskra koja je nestala u rijeci,
I tražim odgovor za bol koja caruje bićem mojim.

Dubine mojih pogleda nisu naše put do nove šanse,
Skupljam hrabrosti da pogledam u ogledalo svoje oči,
I tamo pronađem suze,
Suze istine, i svoje krivnje.

Daleko je sreća

 

Tama prekriva tihe čežnje,
Stragovi ne prestaju.
Sad kad sam ostala sama,
I tišina me plaši.

Tražim te u samoći,
A sve što vidim je praznina.
Dok mrak briše svaku nadu,
Ulice ostaju bjele od snijega,
Samo u zvjezdama ostaju tvoje usne.

Zavijanje vuka navještava bolnu ljubav,
Gledam kako hladni vjetar jede moju dusu.
Nahraniti tugu je kao reći dvije riječi balade,
Od kojih je samo jedna njena riječ.

Daleko je sve što je jučer bilo,
Dišem kako dišu planine,
Rana je u grudima,
I jeka u njima ponavlja ti ime...

Daleko je sreća...

Bol opstanka i sjećanja

Blaženo jutro koje padaš,

Na dan Svih Svetih,

U svjetlom slapu,

U tu sobu gdje je nema više,

Počiva živa u svijetu vječnom.

Pitam se gdje si nestala?

Dal' u nebu il' tuđoj sreći,

Dok treptava svjetlost otkriva,

Kako sretnog lica šetaš pod ruku,

Svoga oca starog.

A, majka ti žuri između kameniti međa,

Uzdiše nad grobom,

I kupi mirise vriska, plača,

Koji su ostali od onog dana kad si otišla.

Gleda tvoje ime na mramoru upisano,

Ruke umorne oči sklapaju,

Vidi samo crnu zemlju,mrak

Lampioni osvjetljuju put.

Misli moje u mrežu žalosti upletene,

Bojim se da njima ne rasplačem tišine,

Ako zajecam.

Da mi je da ti kupim cvijeće,

Od kojeg ćeš progovoriti,

Da ne slušam ti osmjehe,

Kako lete u otpisanim sjenama,

Mojih spomena na tebe.

Sutra ću kući doći,

Moram u nju ući,

Teška su na njoj vrata,

Teško se i otvaraju,

Kad iza njih ugledam,

Malo sjede kose i rubac crni.

Tužnu baku kako sjedi pogleda oborena.

A, ja tražim u ponoru duše,

Da je iz svojih jada veselo zovnem,

Samo da spasim osmjeh na njenom licu,

Kada mi se obraduje.

O sve što prođe jedna vječnost biva,

To znamo i ja i ona.

Siva praznina poslje vas osta.

Završit će i naše putovanje,

Ostaće tiha brda.

Nepokretne zvijezde stoje,

Samo je tuga u srcu,

A, radost kad vas sretnemo u snu.

Kad sam te ugledao nedavno

Ti si bila golubica najsavršenijeg leta.

Ja, ja izmisljam svoju sreću pred tobom,

A toliko je tuge u mojim očima ostalo,

Kad si napustila plesnu dvoranu.

Hladnoća tvoja dirnula je moje muske suze

Koje su otišle iz slabe duše noćas.

Pogledaj me,

Okreni se još samo jednom.

Nikad nisam bio ovako usamljen.

Slušaj zvuk moje pjesme,

Miluje ti lice i ruke,

O kako ti se samo usne smješe veselo

Od spoznaje da sam postao tvoja praznina,

I da se nisi prevarila.

Svi ovi ljudi oko nas,

Nisu svjesni koliko se boli izmedu nas lomi.

U tudim rukama plešeš.

Blizu si, a nedostižna poput vjetra,

Ja nesretnik nikad da zavirim u tvoje pjesme,

Tamo talasanja prošlosti zrcale našu ljubav daleku.

Gledam te kroz prozor kako trčiš,

Za nespretnim dječakom s autićem u ruci.

Osjećam kišu na svojim ramenima,

I dušu kako je mokra od izgubljenosti,

Našeg nikad rođenog sina.

Gledam te i u svitanju,

U kojem si nestala sa prvim obacima magle,

Samo još jesenje duge noći,

Znaju kad ću te opet sresti.

Lička kapa

Prosula se rosa u buđenju ranom,

Vila Velebita štapićem vjetra,

Probudi Ličanina na jastuku uspavanom.

Umiva se vodom hladnom,

Pa na zrcalu brkove suče,

I popravlja pokoji pramen kose,

A onda otmjeno stade.

Nježno kao da nosi rosu na dlanu,

Uhvati Ličku kapu pa je stavi na glavu.

Ponosan sam na sebe poče promatrati njenu ljepotu.

Crvena je i crna, stoji  malo na krivo,

Kad se bolje zagledaš djeluje jako živo.

Rese njene raspuštene poletno odzvanjaju,

Na svakom koraku u Ličkom kolu.

Njihov obod i dužina tajnu kriju,

Tko je veći bećar u selu.

Ivan ili Nikola?

Treba pošten biti pa istinu priznati.

Slavonski šešir najljepši vjenac na sebi nosi,

Trobojnicu i za njom ružicu,

U njoj nosi ljepotu i znamen za domovinu.

Ali Ličkoj kapi nitko ravan nije,

Ličanin je njeno pravo ime,

Samo on može da je nosi.

Nosi će je dok je vrijeme ne pohaba,

Da mu lice bezbrižno sja.

Nemir i želje

 

Čemu sliči ovaj moj svemir?

Koji je za tebe uvijek imao granice.

Pitaš se?

Sad kad si me nenadano vidio,

I čekaš da se nešto desi.

Čekaš moju riječ,

Da ti se nasmješim,

Da možeš opet uploviti u moje luke.

Evo pred tobom skrivam svoje stare strahove,

Od prevare i lažnosti.

Ali znam potajno snivaš o meni,

Gledaš moje slike,

Kad dan izgubi moć,

A nebo biva okićeno zvjezdama.

Ne, nemam puno da ti dam,

Samo slobodu,

I zaobljenu svoju neodlučnost,

Koja traje godinama.

Hoćeš li da ti prevedem,

Bezglasje svoje šutnje,

Da ti kažem od kud dolazi,

Stoput slomljena duša,

I koraci čovjeka kojeg vise

Ne prepoznajem.

U jesenjoj noći,

Davne daljine sljevaju se u jednu,

Opet smo ovdje,

Ne prijete nam vrtlozi zla,

Sve je nadahnuto željom,

Ali sreće nema,

Ni ljubavi velike kao nekad i sada.

Noćni cvijet

Pisao bi noćas rukama svojim

Po najljepšem licu i očima djetinjim,

Tvom obrazu rumenom,

Samo da na njemu usne odmorim.

Muška suzo,

Hladna,

U zgarištu kajanja rođena,

Hajde konačno isplači se pred njom,

Pokaži joj da je još moje ljubavi za nju ostalo.

Svakako sam sjena,

Od svih voljen,

Samo je jedne zena duša ostala gladna mene.

Večeras je gledam kako pleše,

Glasnim koracima,

Da se ne čuje zvon čežnje,

Koji još čuva za mene.

Ponoć je kucnula,

Magla se prosula.

Sjećanje je oporuka.

Nečujnim koracima polako krenuo sam za tobom,

Ponesen vjetrom tvoje blizine,

Koju dugo nisam osjetio.

Ne smijem da stižem krilatu pticu,

Koja leti u tvom liku,

I ne donosi sa sobom oprost.

Odvajam se od misli naručja tvoje kreposti,

Jer noćas možda odem slomljene duše,

I ispratiš me sa osmjehom izdaje,

Kao nekoć tebe ja!

Minule godine

Kao da slutiš, da te noćima sanjam,

Da ti na jastuk šapćem riječi.

Ne znam da lažem,

Srce mi puklo od istine,

Morala sam pitati za tebe!

Da li još pjevaš s vjetrovima davnim,

U kojima su minule naše godine.

Ostalo je pola moje duše,

Što luta negdje,

A očekivanja su velika,

Jer još na rubu ponora stoji nada,

I zamišljam u tišini mira,

Jedan poljubac s tobom.

Kad suza srcu da blagoslov,

Ono popusti olako,

A sudbina baci sidro među nas dvoje,

Dolazi novo vrijeme,

Popušta obruč čežnji.

Dugo ništa o tebi ne znam,

Mnogo je prošlo ljeta i zima,

Obukla sam cipele iz sandala,

Zatvorila oci na uspomene,

Ali suze se nove kaleme na stare,

Uvijek su za istog čovjeka padale.

Prizori vihora

 

U noći bez vjetra,

Na mjesečini kad ispružimo ruke jedno drugom,

Zastupam te pred najvećom božicom ljubavi,

I zaklinjem se u tvoje ime.

Dok čvrsto spavaš,

Spokojna je i duša moja,

Gleda te kako dišeš,

I ljubi ti lice usnulo.

Jesam li dio tvojih snova?

Koji krade iskrenost,

I postaje horizont,

U koji vrijedi gledati.

Poput beživotnog labuda,

Na rijeci praznih duša plutam.

Jer brojne su me tvoje opkolile čežnje,

I plač mi je jedina utjeha.

U oluji što se sprema,

Ne mogu da stišam jecaje duše,

Kroz mene još uvijek prolazi mrak,

Hladan,

I nosi samoću koja odzvanja

U naručju postelje.

Tužnau njoj ležim

Ali imam pravo da te noćas želim,

Jer me uvijek čuvaš u okrulju misli svoji.

Gacka dolina

 

Noćas te tražim Gacka dolino,

Kao krijesnice u koloni ti si,

A iznad tebe anđeli brode nasmješeni.

Znam,

Nemam na tebe prava,

Jer u tebi rođena nisam.

Zato te pjevam,

Od kad u njedrima osjeti ljubav tvoga čovjeka.

Ko' zvijezde kad se roje,

Svjetlucale su na mjesečini sve naše tajne.

U srce sva si stala,

Njemu utjehu mi dala,

Ali ne zna duša za sretne dane,

 Kad te posjeti,samo duša gorko plače,

Jer prava nemam ni na njega ni na te.

Zvijezde na počinak žure,

Pramenom omaglice,

 Tvoja majka Gacka se pokriva,

Zamata rosu u travu,

Preko tvoje dolova.

Laku noć ljubavi

 

 Svjetlost se slila u tminu.

U našim očima ostala samo jedna misao.

Prije nego je pretočimo u san,

Shatim kako si svakim danom

U moj život sve više utkan.

Ne mogu te zagrliti,

Ni na uho nježno tiho šapnuti,

Ali znam noćas ti šaljem,

Ljubav svoju mjesečevim stazama,

Oslobođenu iz mreže čežnje.

Puštam je kao najljepšeg leptira,

Da izroni tvoje poljupce i osjećaje,

Da ih drži budnim.

Laku noć ptico,

Čiji poljubci mi nedostaju u praskozorja.

Laku noć tamna silueto muške ljepote

I ljubavi moja,

Vječno zaljubljena,

U moje osmjehe i treptaje.

Noćas vidim se u zagrljaju tvoje postojanosti,

Osjećam te puninom strasti,

I prvi put u životu bivam sretna.

Noćas bi plakala

Noćas bi plakala,

Zaustavljena od svih životnih želja.

Sada želim vidjeti samo ljepotu tvoga neba.,

Da nađem spokoj i sreću,

Za sve nemire nastanjene u duši.

Ti znaš koliko je tvoj lik uronjen u tišinu moga sna.

Ti si onaj koji pali i gasi moje svjetlo,

Među zvijezdama.

Kovitlaju se osmišljene čežnje,

U vremenu mirnih boja.

Ja i dalje ne nalazim spas.

Zbog tebe sam postala zatočenica čekanja,

U hramu praznine i maštanja.

U divna sretna praskozorja čujem te i vidim nas.

 U prelamanju svjetlosti vidim svoj ogoljeli jad.

Noćas bih plakala zaustavljena od svih životnih želja..

Predaleko

Raspuknuće vjerovanje u sreću sad je svakodnevnica.

Ljubav izgovorena dušom djeteta,

Je ubijena.

Sanjala sam rađanje malog dječaka,

Plakala sam jer ga u stvarnosti,

Nikad u naručje nisam primila.

Nestao je utopljen u mojim suzama.

Polako me napušta svaka noć,

U kojoj ga iznova odsanjah.

Tuga je bila vodilja  kroz prolutala sjećanja.

U tihovanja sna,

Osluškujem svoje jecaje,

Val plača stvara simfoniju duši.

To je trenutak sljevanja,

Osjećaja i sjećanja.

Zbrajam riječi jer s njima još dokazati mogu,

Svoju bol nakratko uspavati,

I zavarati svoju sreću položenu u grob.

Nujnosti mojih magli

Htjela bih što prije u haljini bijeloj,

Stopalama svoje mladosti zakročiti u vječnost.

Da oluju ljubičaste patnje,

Zauvjek napustim.

Udišem ljubav, ali ne zdravim od nje.

Grlim krunicu i u njoj Boga,

Ne dozvoljavam mu da mi oduzme sjećanja,

Krasim glavu vjencem crnih latica,

Želim zatvoriti vrijeme u srcu i umrijeti.

 Osluškujem tišinu, 

Vidim i dubinu u koji bi sad pala.

Dubinu koju je donedavno ispunjavala snaga,

Duša nema prošlosti.

Vidim misao na križu raspetoga,

Prepoznaje moju tugu, strah i bol.

U zatamljenom ogledalu vidim svoje drage pokojne,

Čežnja se samo širi prostranstvima uma.

Sve je u meni još više postalo ogoljeno i prazno.

Majka zdravlja

Znaš li gdje ja stanujem?

Stanujem na starim temeljima,

Gladna od rata,

Kao kamen popucala,

Okovana starim čeličnim kaputom.

Toplih ruku,

U kojima zaspivate bolesni,

A budite se zdravi,

Iz kojih se hranite vi i vaša djeca,

Nocas sam morala sklopiti,

Presječena godinama,

Koje nosim na svojim krovovima.

Carujem gradom,

A sve vas primam,

Jer svi ste iste krvi moram da vas podsjetim.

Nisam koliba od pruća.

Osluškujem svaki vaš jauk,smjeh i plač.

Čekam i pratim,

 Koliko će te još izdržati do ozdravljenja.

U dobre lječnikove ruke stavljala si nas,

Majko zdravlja,

Pa u život povratila.

Ali se sjećaj na naš utopljeni život.

Jutros,

Kad su ustajali čestiti građani,

Na dnevne poslove,

I kad su prestali lajati psi.

Od ružne noći okupane plamenom,

Strahom,

Vidjela sam te opet Majko zdravlja.

Iz tmine svijesti odvojio se dio mene

Jer sam u tebi prvi put zaplakala,

Kad sam ugledala svijet.

Medicinska sestra, Majci bolnici

Zahvalu rasipam,

Kao zrnca kafe na bijeli stol,

Za sve godine rada provedene u njoj.

Svoje prijatelje molim,

Ovdje i u daljini da damo nasoj

Majci zdravlja novi sjaj,

Zaslužila je treba nas.

 JASMINA PEČENKOVIĆ BIHAĆ

Bezimeno ustraja u braći

Pogled tužno usidren u jednu fotografiju. 

Na njoj vidim narod svoj,

Ali on slijep ne vidi vjeru svoju.

U habitu zagrljen mnoštvom,

Prati lica njihova i pita se tko sam?

Za njih ću uvijek biti poslušni svećenik,

Koji se lomio po rubovima jednačenja naroda.

A za neke ću uvijek biti pogrešan sluga i nečovjek.

Moj put bio je išaran vertikalama svih usmjerenja.

Preskako sam pukotine labirinta koji su za mene izgradili,
Neprijatelji moji.

Pukotine su se širile,

Sve dok jedna nije bila preširoka za moje dobro srce.

Nisam se uspinjao Oče u to zasljepljujuće blještavilo,

Izdaje i lažnosti,

Oprostio sam im samo kako si me ti učio.

Da bi moje srce slomljeno,

Tvoje krilo iznova pokrilo,

Da bi ti se na oltaru opet darovati mogao.

Čist pred tobom i narodom.

Ja sam negdje tamo u nepoznatom svijetu,
Izgubljena pjesnikinja,
Koja ostavlja svoje nasljeđe na milost i nemilost

I  gledam svoju braću istu kako se djele,

U zvijezdi dalekoj vidim brzinu vremena,

U kojem ćemo već sutra nestati,

I svi naši osmjesi sa te iste fotografije,

U jednoj niti vječnosti,

U cvijetu ugaslom.

Pa kad ćemo onda opet biti skupa braćo,

Ako ne sad kad nas ovako malo ima.

 Fra. Božidaru Blaževiću

Svega ima ničeg nema

 

Kad primakneš ruke oko moga struka,

Zaljulja se naručje moga osmjeha,

To neponovljivo srce iznova zalupa.

 A ja častim nebo veselim očima.

Udišem tvoj miris,

I žedna ronim u tebi.

Pažljivo pamtim svaki dodir,

I nosim ga u duši.

Osnažen muškošću,

Svu moju nježnost mladu,

Želiš preseliti u dubinu sebe,

Da te grije kad ne budem pored tebe.

Od kad sam primljena u naručje tvojih usana,

Ne treba mi boljih čuvara,

Samo još namjerno šapćem rukama,

Želim da me u žudnji vrte.

Jer kad su nježne u igri s tobom,

Tad me kao ljubavnicu,

U svoja milovanja toplije primaš.

Novo nebo

 

Bog me učinio dostojnom da te upoznam,

I sad postojim tu pred tobom.

Dopuštam svojoj zaljubljenosti,

Da biva obavijena velom tuđih pogleda,

Između kojih se miluju naši.

Svijet se rađa i nestaje,

Pusti da traje dok traje

Ja, ti nas dvoje.

Radujem se našem ponovnom susretu,

Oblikujem te u svojoj mašti,

A ti skrivaš sve što bi mogao skriti u uniformi,

Osim svojih očiju.

U njima dopuštaš da gubim dah,

Svoj život, svoju dušu,

Sve što od moga tjela postaje opipljivo

Tvojoj strasti.

Zar me sudbina htjela zavesti u sjeni istog vam imena?

Mogu li samo jednom svoju slutnju prodati,

Za tvoju naklonost i poljubac.

Želim poći s tobom u izazov i primiti tvoju ruku.

Što me najviše boli izgubljenost,

Koju ću pronaći kad izgubim tebe,

Kao što sam izgubila njega.

A htjela bi se u tmini,

Prepustiti naručju tvome,

Zamotati se u njega,

Pa neka me grijesi i osude tlače,

Neka mi bol i patnja

Kćeri budu.

Toliko riječi još želim utopiti 

O tebi u ovoj pjesmi,

Ali svaku sebično čuvam,

Kao naše prve poglede.

Najače srce najveća bol

 

Pogled u ono jutro,

Sve je tiho,

Svježina mi njegova kao tvoja odsutnost,

Dušu kupa.

Duša moja voli 

I najmanji dio misli na tebe.

Ali osmjeh u duši je zatvoren.

Šapćem sama sebi duboko u noći,

Kadkad u snu,

Da se pokrenem s mjesta i vratim sebi.

Jer tebe u šaptajima mojim nema,

Odavno ime ti ne zovem.

Da li me trebaš i osjećaš kao ja tebe?

Sve što si mi nekad pogledima slao,

Što si mi obećavao i tepao,

Lažno je.

Smijem se naglas,

Pa samu sebe častim kako sam sretna.

Produbljujem još jednu istinu,

U svoja čekanja i jadni život.

Nema želje nema nadanja.

Pišem udisajem vremena koje polako umara,

Moje srce.

Nema svjetla sve je tama

Ako umrem,

Ostat će iza mene jedna iskrena ljubav,

Koju sam njegovala u tvom imenu.

Dvije suze za tobom idu

Kad se usidriš u noćima,

U kojima tišinu proživljavam u samoći.

Imenu svoje sudbine udahni moje ime,

I kreni dalje...

Često je teško ustati iz postelje,

Dok vjetar topao opet raznosi moje spomene.

Ti si i dalje njen.

Probudi me već jednom, i reci da voliš.

Povedi me u dane naše,

Daleko od ovih rasplakanih.

Prije je siva bila daljina, a sad je i blizina.

Svježina one prve tuge i dalje mi proganja umornu dušu.

Teška je spoznaja istine,

Ali slijep čovjek se uvijek nada,

Da će ugledati svjetlo.

Dvadeset godina kasnije

Škripi kapija koju vrijeme štedjelo nije.

Iz dvorišta pas laje i mirišu ruže.

Dok otvaram kapiju,

Prošlost ovdje zastala je.

Dočekuju me dobre duše,

Iz mog djetinjstva.

Vidim djeda kako ide iz grada,

Na svom crnom biciklu i nosi mi žele bombone.

Ruka u ruci,

Lijeva malena, dvogodišnja,

Moja.

U krupnoj desnoj,

Od oranja ogrubjela od života otupjela,

Njegova.

Moj djed i ja danas šetamo,

U sjećanjima kao nekada.

Debelog brka otpuhao je u zrak,

Malo sivog dima iz svog duhanskog cigara..

Snažnim rukama, vozi me u traktoru,

Preko plodnjih njiva svojih očeva,

Po kojima je moje djetinjstvo koračalo,

Korak po korak uz njega.

Danas iza mene odjekuje tuga,

Njegov umorni i spori korak,

Podignuti nogavica u vunenim čarapama,

Vuče se.

Crne oči njegove,

Duge noći sa sobom nosile su ružne snove.

U dane stare život mu suze dade,

Ukrade mu blago najveće,

Kćerku milu Mariju,

Ni to mu ne bude dosta pa mu sa sobom odvede,

Sestru i jedinog brata.

Nije želio da budemo na mjestima,

Koje je njegov plač obišao,

Plakao je skriven među nama živima,

Ali je opet bio sam.

Uvijek su ga pratile njene mile mladelačke oči,

Ona živa rana,

Djeteta mu draga.

Želio je umrijeti, 

Da iščupa tu njenu sjenu što ga je pratila,

Jer je samo tako znao da će je moći vidjeti.

Ruke su mu danas skrištene i spokojne,

Prazne od zla i dobra, radosti i tuge.

Otišle su samotne,

Nikomu dužne i bespomoćne,

Onamo gdje nitko od nas neće ništa ponijeti.

Dvadeset godina kasnije,

Kuda da mi suzno oko gleda?

Ja bi htjela s njega obrisati suze,

Al' tko će meni umjesto njih,

Vratiti drage moje.

Nitko! Nitko, sve je svelo

Što je moju radost činilo.

Ja sam svoje sretno doba,

U hladan grob zakopala.

Srce svoje, tetku svoju.

Dva cvjeta, dva brata

Od kojeg sam jednog djedom zvala.

Tetku staru, uvijek dobru i blagu.

Od jutra do noći,

Sumorna me tuga mori,

Iz srca zovem svoje mile,

Ali ni jedno ne progovara.

Oj Žegaru, selo moje

Što si tako sjetan, tužan bolan jako?

Jednu mi staricu čuvaj,

Puno je godina na njenom licu.

Njenu sobu još samo kazaljke poznaju.

U crnoj marami pred Bogom stoji

Izboranih ruku u samoći,

Često krunicu moli.

Ne pita je sudbina već odvano ništa.

Još malo pa će kazaljke pokazati vrijeme

Za počinak u postelju hladnu.

Sklopit će ona oči sa jednom željom,

Za kojom čezne danima i noćima.

Da kćerku vidi,da je zagrli.

Sve je tužno... selo moje

Ostalo si kao siroče,

Kao i ja s kamenom u grudima

Iz tebe sam otišla.

IZLET DUŠE

 

U skopu manifestacije Mala scena Plitvička, dana 19. lipnja u Narodnoj knjižnici Plitvička jezera moja je malenkost održala svoju drugu po redu promociju. Iako pred malobrojnom publikom moj Izlet duše zaodjenut stihovima o prekrasnom Ličkom kraju i ljubavi, nije ostavio ravnodušnim nikog. Još jednom sam pokazala kako ne treba ostati površan i prolaziti svjetom sa poluotvorenim očima, uzimajuci ljubav kao nesto najljepše i nadogradivati je maštom već, ono što imamo, i kad izgubimo trebamo gledati i nositi sa manje lijepim stvarima, jer samo tad ostajemo svjesni svojih rana i ožiljaka.

Evo kako je to izgledalo iz fotografske perpektive:

 

Veliko hvala ravnatelju knjižnice gospodinu Mili Mecevu na susretljivosti i pažnji. 

Dragi moji prijatelji, ostajte mi dobro, uzivajte i dalje u mojim stihovima ovoga ljeta, a na jesen se vidimo na još jednoj promociji u Otočcu.

Godine iskrenih suza

 

Na horizontima snova,

Tamo gdje sjećanje razbija zaborav.

Neka je zalutala lađa,

I stigla na obalu vjerovanja.

U ruševinama srca u kojima smo bili nekad,

Stoji i dalje tunel kojem nije bilo kraja,

Danas na kraju njega maglovito ogledalo.

Makarska,

I njeno beskrajno more nosi želje,

Pučina bez tragova za spašavanje.

Tamo smo se rodili,

Jednog ljeta, jednog lipnja,

Puni žudnje za zagrljajem.

Bio si lutalica,

Volio si plave daljine,

I kafanske zore,

Znao si da sam te voljela.

Tvoje oči prate me u stopu,

Spavaš u mojim osmjesima.

U jednoj od onih noći,

Kad smo gazili morem naše ljubavi,

Tražeći zajedničku budućnost,

Osjetih da nema naših mostova.

Htjedoh ti reći da sam te voljela,

No jeka tvojih nataloženih iskustava,

Zaustavi u tebi moje misli.

Zapljusnu me istina prošlih vremena

i

Godine iskrenih suza.

Tamo negdje daleko

 

Tamo negdje daleko gdje počinje istina,

Rođena prije mnogo vjekova,

Na jednom proplanku, u zagrljaju Gacke.

Kad se ugasi svaka laž,

I nestanu svi,

Osim vjetra lahornog,

Što od vrha prema dolje,

Odnosi svaku moju sumlju,tugu i nemir.

Tamo negdje daleko u snovima,

Istkanim od čežnje,

Pokidanim iluzijama i maštom,

Tamo ja živim već godinama.

Poljubi me sad,

S nježnim dodirom na licu,

Da još jednom pročitam život svoj,

U tvojim očima,

Jer nestat ću još danas.

Bijahu vječno osuđena na tebe,

Navikla mi duša na glas tvoga pjevanja.

Svitanje mi ozdravljenje ne donosi,

A ni noći slobodu.

Tamo negdje daleko,

Kad dođe naše vrijeme,

Kraće od života duge,

Voli me barem tad,

Da umre mi duša na kraju sretna!

Grijeh u kojem izgaramo

Život se rađa jutrima,

Bujicom tvojih poljubaca,,

Koji sapiru noćni mir,

Oplemenjujući smisao buđenja.

Često samotna u svojim žudnjama,

Svećenjiče svetišta srca mi tužnog,

Čuvaru oltara moga života.

Vodo sveta što mjenjaš suze moje za njim.

Razigrana strasti,

Zaljubljenosti naša,

Utjelovljena u sutonima i svitanjema.

Još me prate titraji našeg prvog poljubca,

I zvuk zvona crkve tog jutra.

Ovjekovječeni nemir na njegovoj prvoj misi.

Zahvalnice božanstvu koje pokrenuše

Vrtlog našeg upoznavanja,

Nesagoriva svijećo žrtvene istine,

Da voli me!

Ispovjed grešnih duša

Mjesečina se skrila,

Teškim maglama nesanice,

U habitu pred križem klečiš,

Posramljen grešnik,

Svjestan sebe pred čistim svijetlom Njegovim.

Crno zaklanjaš lice.

Pokušavao si pobjeći od želje za mnom,

Da ne čuješ moje molitve,

Da ti oči ne vide moje lice uplakano.

Zakleo si se Svevišnjem na vječne zavjete,

Samo da se oslobodiš muklih strahova izustio si;

"Oče,zavela me!"

Dođoh dušu da ti ispovjedim,

A ne grijehe svoje stvarnosti.

Pogledi nam se pomilovaše željno,

Usne se na tren pomjeriše,

Ali ostaše nijeme.

Nježni čuvar na vratima crkve,

Tvoje su tople ruke,

Što blagoslov mi daju,

A dodir njihov zauvjek ostaje

Uronjen na čelu.

Dolaziš s buketom Božije riječi,

Dok ljubav moju uvlačiš kroz otvoren prozor

Svoje sobe.

I tiho mi šapćeš u razgovorima,

Nježnim tonovima pijan:

"Grijehom te svojim ljubim,

Od onoga što jesam.

Uzvraćam ti osmjehom,

Vjerujem tebi djevo moja,

Zbog koje vječnu smrt sebi potpisujem."

Otrgnut iz vjernosti služenja Bogu,

Posramnjen pred samnim sobom i ljudima.

Vapaj iz mog sna

Noć, mi najviše na tebe dušo miriše,

Kako ne bi sad na ovoj kiši da te opet poljubim.

Koliko zora još samo nismo dočekali?

Prosim vjetar, da mi čežnju ne rasplamsa,

Dah mog vapaja, i u snu je grčevit.

Put kroz koji sam prošla,

Potražit će kist tvojih suza,

Jecaja dno sa odrazom grižnje savjesti.

Izgubit ćeš me kao ukradeni osmjeh umornoj majci.

Pusti da te milujem,

Poljubcima da te kupam svojim,

Kad mi jednom bijeli veo stave,

Daleko od svega,

Daleko od svih,

Ja ću opet šaptati svoju gorku sudbinu.

O, kako samo narastem,

Sjenom od tvog lika u svom snu.

Plačem i čujem glas tvoj,

Nema za mene spasa ni na zemlji ni na nebu.