27. siječnja 2013.

Anonimno

ODUZMI MI SLOBODU
NE ŽELIM JE,
I TAKO JE PRIJEVARA
MOJU POŽUDU,
UGASI DAHOM SVOJIM
POVEDI ME U NEVINOST
LJUBI ME KAO ŽENU I KAO DIJETE.
 
"...a bio je dovoljan samo susret..."


Došlo je do grla

Obuzimaju me slutnje,
Da više nema ni, mene ni tebe,
Nas.

Donosi vjetar neke nove slike
Tvoju budućnost u naručju tuđem,
I moju uskrslu samoću.

Obuzimaju me slutnje,
Da sanjala sam tebe, mene i naše dijete.
Zagledana nekud u daljinu,
Ne odajući svoju prisutnost,
Vremenu što pritajno vreba.

Došlo je do grla,
Sve je ovo bila laž,
Smijeh,suze i snovi.

Tražila sam te u noćima bez mjeseca,
U svitanju bez sunca,
Nedostajanju koje me izjeda.
Izgubila se tražeći te i u snovima,
Bespomoćna u zabludama,
Suzom lažnom prodana.

Došlo je do grla,
Ne vraćam se više,
Ne mogu sudbine da me slome,
Niti me mogu napojiti,
Usne neiskrene.

Sad još samo čekam zlatnu zoru da zarudi,
Da postanem dio vječnosti.
Isplatih svoje grijehe,
U mirnom jezeru života.

16. siječnja 2013.

Ne prepoznaje više

 Sreli smo se u prolazu nakon toliko godina.
Uzdahom si svojim razvezao moju kosu,
I poslao vjetar da je zaleluja.
Želio si da naslutim tvoju blizinu,
Ali me nisi zovnuo glasom srca.
Nisam se okrenula iako sam znala da si ti.
Kao da tajnama znam lice.

Ne pamtim više kad ogradiše moje dvore,
Neki nepoznati ljudi.
Kad na njega staviše okove da isrtune u tamnici
Nepravde.

Povezom preko očiju, napitkom magije 
Pred jamu te odvedoše,
 I zapovjediše ti da se odrekneš mene.
A ja danas u toj jami ležim umjesto tebe.
Laž u istini pronađe ali mi niko ne vjerovaše.

Nakon toliko godina ti u meni ugleda sebe. 
To bijaše kao poziv u sred noći dragoj osobi,
Dostavljen na krvoj adresi.
Pričaš mi o nekom našem životu,o nama
 A ne čuješ me kad ti govorim da ja nemam ništa s tim.
Hoćeš da ti ja kažem nešto o ostavljenima,
Koji imaju sudbinu poput delfina,
Kad jednom izgube svoga partnera,
Ne prihvataju više ni jednoga.

Ljubav sjede kose

Nečujno pada snijeg po Plješevici,
Rano su moje kose posjedile dragi,
Provlačim kroz njih ruke uz pritajan dah.
Snjegovi moji bijeli snjegovi neusporivi.

Silne su vjetrovi urlali,poslije tebe snijeg nanijeli.
Ovjenačeli ljubav moju nepokorenu.
Ona će biti ista u zoru i u mrak.
Kao ponosi vrh što ga vidim niz prozor i kad ostarim.

Bile su to nekad smeđe kose
Što ih tvoje ruke u krilu mekom milovaše.
Voljet će te one cijeloga života,do smrti,
Bilo da su sjede ili smeđe.

15. siječnja 2013.

Šah- mat


 Šah-mat.
Zadržala je dah.
Izgubila ga je onako kako dosad nikog nije.
Sad ga je osuđena gledati,
Ali nikad poželjeti poljubiti.
Mjesecima i godinam je bježala od njega i nje,
Bila je spremna završiti igru.
Divila se nepokolepljivom vjerovanju
U ispravnost svojih odluka.
Mislila je da će se moći nasmijati nespretnoj ludosti.
Ali ne danas.
Danas želi umrijeti.
Dugo je mislila da su pobjednici.
Tišina.
Gorki okus poraza ustima.
Njemi jecaj.
Tupi pogled u ogledalu.
Nedostajanje,nevjerica.
Velika teška tuga.
Da li će biti bolje?
Sve je bilo uzalud.
Posljednje što je pamtila bile su njegove oči.

Pjesma nevažne kraljice

Ne želim te više dodirnuti,
Ne želim više ništa znati o tebi.
Što bi tvoj pogled ili riječ trebala značiti.
I ide mi.
Malim koracima prevalim daljine.
Sve sam dalje.
A znaš kako bi te željela zagrliti.
Znam,
Tamo sad gdje postojite ti i ona,
 Mene nema ni u tragovima.
Nižu se beskrajni dani,
Koji su jedina istina u mom životu.
Ponekad si prisutan nekim dalekim riječima,
Tada se čini da ima smisla svako moje buđenje.
Ovo je samo privremeno lutanje do tvog povratka.
Duboko u sebi ubijam istinu koja me izjeda.
Jer znam da ti nikad neću pripadati,
Na način na koji ja to želim.
Ali dugujem ti jedan poljubac u kutku usana,
Koji možeš ponijeti sa sobom bez srama.
Ja ću da čitam pjesmu nevažne kraljice,
Dok vrijeme nemilosrdno bude kidalo,
Stranice koje smo ispisivali nježnošću.

14. siječnja 2013.

Ponekad pred ljeto

Možda kad bi vjerovao u ljeto,
Samo ljeto.
Znaš ono je bitno u ovoj pjesmi.
Ono donosi sve i vraća.
Zalutale zaboravljene mirise.
Dugo sam sve ignorirala.
Osjećaj da pripadam samo jednom čovjeku,
Treptaj,i najveći poraz.
Nikad nisam htjela pročitati istinu,
Koju sam duboko u sebi znala.
Danas mi je duša pretvorena u vapaj
Za nečim što je bilo moje.
Opet me tražiš,
Tad pomislim da se još beskrajno volimo,
Ali nisam sigurna da te sad želim,
Sad život djeliš s njom.
Pročitaj između redova,
U meni vlada posljednja želja za tobom.
Znam da sam odlazila nebrojno puta,
Svaki stih rezala ljubomorom i ljutnjom.
Ali sam se uvijek vraćala.
Boli me moje odustajanje od nas,
Jer još te volim.
I to me u isto vrijeme čini jakom i slabom.
Možda si samo želio bolji život za mene.
Tek tad se čežnja ugostila u moje slobodno srce.
Beskrajno mi je žao što nije moglo drugačije.
Zato odlazim.
Zauvijek.

Ja ću pronaći put,
Koji neće prolaziti kroz tvoj život...
Iako znam svi će putevi voditi kroz TEBE!

Davno prije vremena

U nekom drugom svijetu stajat ću,prkosit ću vjetru,
Slijepa za sve bivše živote.
Tada neće biti važno što smo bili,
Kome smo pripadali.
Neće postojati ceste koje vode natrag,
Jer nema više povratka.
Sve će biti ispred nas,
Naše oči gledat će se.
Bit ćemo stranci,
 Koji su se povremeno sreli u sumraku života.
I prepoznali u vlastitim snovima.
Svaki pogled će biti još samo jedan san,
Nikad ostvarenje.
Polako da ne uništimo još ovo malo,
Priznaćemo da smo znali,tražili i čekali.
I da nije važno koliko će boljeti smrt,
Koliko sad boli živa istina.
Jednog ću dana stajati i prkosit ću vjetru,
Čekat ću da mi pružiš ruku,
Iako te neće biti.


Mrtvi poljubac



 Tamo su ti poljubci osušeni na podu,
Na hrpi u kutu pogledaj.
Tamo su gdje nema svjetla.
Gdje si ih ostavio.
Ne vraćaj se po njih,
Ne diraj njihovu sasušenu bit.
Ti poljubci će ležati tako znaš.
I neće se rađati,možda?
Jer možda se rađaju na svjetlu.
Oni su te čekali,znaš.
Čekali su te u mraku da ih pokupiš.
I smočiš ih na kiši u jutro,podne,
I večernjem zraku.
Sad tamo leže,a kiše nema.
Zemlja je usahnula od silgog svjetla.
A poljubci su ti u mraku.



13. siječnja 2013.

Glasovi sjetni

 Kad tišina sklopi mi oči,
Kad sama u tami dodirnem snove,
Ti tiho se privuci,
Šapni mi jednu strofu o sebi,
I dva stiha o ljubavi,
Sad kad nismo zajedno.

Jer ja se bojim,
Čuvari sudbine bih mogli da me odvedu.
Grlit će me tuđe ruke,
Hladne,grube,ne drage.
Gledat će me oči prazne,
I voljeti srce varljivo.

Sve u strahu da ne posrnem,
Sve u strahu da ne zaplačem,
Od želje za tobom.

Osjećam u sebi čežnju i neki teret,
I kod tebe postoji ista čežnja,
Ali nešto je između nas stalo.
Svake nas sekunde daljina sve više dijeli,
Vjerujm da će čežnja prevladati daljinu,
Da će me opet spasiti tvoj dodir nježni.

Ja ću te čekati,
Obećao si doći.
Bit ćemo zagrljeni kao nekad,
Iako će nas u ovoj idili ljubomora tući,
I nikad nas neće odvojiti,
Jer rijeka  naše ljubavi teći će šumom,
I njoj će tajnu reći.

Nalik na tihi rastanak

Ti si se spasio bjegom njoj,
A ja moram dalje sama.
Od ovih redaka mogla je sretna pjesma ispasti,
Ali sreću mi ne daš ni snivati.
Bilo je zadovoljstvo čuti,
Da ovakvu više nećeš pronaći,
Vrijedila sam tad,
A s čim danas da hranim gladne snove sreće,
Kad još uvijek mojom dušom pjevaš.

Sjećam se ljeta i jedne ljubavi,
Što trajala je kao dah proljeća nošen vjetrom,
I čovjeka koji se bojao vezati samnom.

Kad vodoskok presuši,
Prepun novčića za želje,
I kraljević u tebi umoran zaspe.
Kad budeš upitao sebe gdje ti je mladost,
Gdje sam ja?
Kad se barka spasa izgubi sa pučine,
Shvatit ćeš da ljubav oko tebe bila je laž.
Potraži me,
Ja ću biti stari mlin u blizini sela,
Bit ću spremna žrtvovati dane za tebe.

Ne volim

Ne volim buđenje,
Kad znam da pored mene tišina leži,
Ni večernju šetnju,
Susret s praznim licima.
Ne volim stihove pisati,
Kad čujem gorkih sjećanja pjesmu.

Ne volim ceste duge,
Kojima smo prolazili,
I vremenu prkosili.

Sječanj umire u mojoj duši,
Još te nema da srušiš u tami sobe samoću što drijema.
Ne mogu kvariti sreću koju si našao s njom,
Ali tugu ne mogu skriti lako.
Kako da se radujem,kad to me boli.
Ne mogu ni koraka napraviti,
Kad svaki tebi me vodi.
Oprosti.

12. siječnja 2013.

Rođendan u nebu

U mom srcu danas je tuga,
U njemu kadkad tinja misao,
Da si živa.
Bože,što li danas radi,
Kad rođendan u nebu slavi.
Skupila si suze u moje ruke,
Od kad si otišla,
Danas ti ih poklanjam,
Ali nema ima kraja.
Idem da te tražim,
I otmem iz tame vječnog sna,
Da te pokrijem sjećanjima.
Tišina gradi tvoju neobjašnjivu istinu.
Svijet se zatvorio samnom ostaješ.