23. travnja 2013.

IZLET DUŠE


" Riječi su bile toliko plodne - toliko ih se namnožilo, razvrstale su se u parove i udobno smjestile u svaku pjesmu.
Tako se rodila moja prva zbirka pjesama IZLET DUŠE.
Ljubav se igra u bojama čežnje i čekanja, darujući ljepotom plave pupoljke poljubaca.
Kako bi bio lijep svijet bez crnih tonova?
Sjetni stih šapće svoju bol iz mirne rijeke, zelena nijansa njena je nada, žuti su mirisi snova.
Dvoje zagrljenih pored nje, svjedoci su uspomena, i boja moje rane mladosti.
Zbirka započinje pjesmom Još ne mogu otpočeti,
A ostale pjesme imaju svoj slobodan let.
Pozvala sam u njima svoju dušu na izlet, nudeći joj košaricu uspomena, zbilje i sjećanja
uz taktove ličkih zima."


Jasmina Pečenković

Ps: Za promociju knjige jos ne znam ništa,ali to mi je bliska vizija,nebo će već sve posložiti u pravo vrijeme,a ja ću obavjestiti Vas!

13. travnja 2013.

Leptir moje ljubavi

Otkinu se noćas kao žuti list,
Par suza iz umornih očiju.
Ono naše nekad,
Još mi uvijek drago.

Strepnja i drhtaj pred dolazak
I poljubac tvoj.
Prava sreća mojih misli,
Koja plovi spokojna mjesečevom stazom,
Pružajući vjernost samo tebi.

A gdje je tvoja vjernost nestala,
Na jeftinom računu njene neiskrene ljubavi,
Koji duplo plaćaš.

Još ti je u duši praznina publika,
Časte te prijatelji stari, bol i alkohol.

Ja znam i kad ti pogled odluta,
Kuda kočije tvojih misli vode,
Nesretan si, znam.

Moje slutnje,
Istine ponižene,
Grliš njeno tijelo,
Milovanjem razbijaš joj noć.

Nikad te nije zanimalo u kojem polju cvijeća,
Leži leptir moje ljubavi?
Tih i gladan tebe,
Iz tvojih dlanova bistre vode,
Iz tvojih očiju topline,
Tebe željan jelene.

Pomalo umire u tvome sjećanju,
Nahranjen tvojom hladnoćom,
Izdajom i laži.

Slapovi tuge

Sve izblijedi kad vrijeme učini svoje.
Našu ljubav pamtim još samo ja.

Sve prolazi, 
Sve nađe svoj kraj,
Snovi, život, nadanja,
Prolaze kao Gacka svojim tokom,
Odnosi naše slike,
U neke daljine i tuđe svijetove.

Sad gledam tebe i nju,
Sliku,
Iz koje progovara živi bol,
Moje stvarnosti, 
Koji kupa moje srce.

Soba se napunila nekim istrošenim jecajima.
Još uvijek tražim tvoj miris u toplim vjetrovima.

Kradem iz mašte tvoj poljubac i zagrljaj,
Samo da razblažim jad dok vas gledam.

Duboko urezan,
Po sred srca zaoran.
Vječito prista da ga razdjeli na pola.
Na tamu i mrak,
Na patnju i bol,
Zar sam to zaslužila?

 

Horizonti osjećaja

Kuda da idem kad potonu lađe,
U lukama životne radosti.

Da te svojom siluetom zovem još u snu.

Kratkih rukava,
Porubljena mi sreća s tobom.
Oči uplakane ostale su, dragi.

Borbene igre srca i uma,
Istrošile su godine.
Ćutim vale što se ruše u modrini,
Moje duše.

Mi smo u crnim kaputima.
Živimo dan za danom,
Mi idemo istim putovima,
A nemamo cilja ni sna.

Otpuštaju se vremenske kopče,
Izgubljenih nada,
A ja plovim u novo sutra,
Sama.

8. travnja 2013.

Opila se duša tobom


Toliko te osjećam snažno,
Ti utočištu mojemu svemu.
Razlogu mojih strahova u još veću tugu.

Uvijek plačem na glas,
Tako da mi se jecaji stope
Sa čežnjom za tvojih koraka prema njoj.

Opija me zrak, 
Posoljen tvojim osmjesima
I slatkoćom usana tih.

Kako ti samo ruke prepoznajem,
Među tisućama ostalih,
Zanoktice,
Naviko nepobjediva.

Smaragdne oči,
Istino mojih postojanja.

Pišem kako osjećam,
A osjećam gorak okus raspadnutih obećanja,
Još mi mutiš odluke,
Tuđi,
Svejedno moj, tako dalek,jelene.

 Rado bi pustila dušu svoju,
Kao preplašenu srnu,
Da pođe u onu najdublju šumu,
Gdje je čeka vučica gladna,
Ljubav tvoja,
U grmu moje žudnje.

Opet ću ti ljubav pokazati,
Grlit ću te kao što raširena jedra grli vjetar.

Sanjam

Ja sam vjerovala da smo vječni,
I sanjala.
Ali istina je bila suprotna. 
Ja sam te obožavala,
A, tvoja je priča bila drugačija.

Podivljalo je naše vrijeme,
Prožeto lažima i izdajom.
Danas sam ti samo povoljna misao,
A ti si moja priča koju ću ponavljati do smrti.

Odlaze proljeća,
Dolaze zime,
Slažu se godine.
Još su mi oči zatvorene za drugog čovjeka,
Tvoja duša priči put mojim željama za spas.

Vjetrovi ludi,
Nasrću na mene u samoći,
I okružuju hladne usne moje.
Sanjam, i prestati ne znam.

3. travnja 2013.

Izgubila si samo jedan mali dio svijeta


" Nestala si kao latica uvelog cvijeća,
Što lahor ju ponese sve do tamnih nebesa..."


***

Najdraža, 
Ti znaš da su mi ovi dani teži od ostalih,
Pa si mi s toga sinoć svratila u snove.
Da mi pokažeš da i dalje živiš zdrava i nasmijana.

Radiš u trošnoj nebeskoj bolnici našeg Gospodina,
I hrabriš dobre duše da stignu do raja,
Kao što si i ti sama.

Samo si moja gošća u snovima,
Tamo ti pričam,
Na tvoje rame naslonjena,
Bila si moje desno krilo.
Grijale me tvoje oči,
Hrabrile me tvoje riječi.
 I opet samo sklopi oči,
Kad zaželiš da me vidiš,
rekla si.

Proljeće zrije,
Čuješ li vjetar,
Što se iz poznatih visina smije. 

Ne plači, najdraža,
Izgubila si samo jedan mali dio svijeta.


"Najdraža,
Zašto si tiha, reci nešto?
Budeš li šutjela,
Tko će umjesto tebe reći mi volim te."

Nakon buđenja,
 Shvatim koliko mi nedostaješ.
Nada da ćeš se jednom vratiti umrla je.
Ali bez obzira,
Ja tiho odem u sobu i tamo te u svojim mislima
Pomilujem.

Uvijek će padati kiše u lagnim spomenima,
I lišće se kovitlati u crnini do neba.
Moje je djetinjstvo ostalo u tvome oku,
Još te osjećam u snu vidim,
Nemoj me prestati voditi za svojim tragovima....

Sjećaš li se prvih koraka,
I haljine koju si mi kupila.
Tvoja priča ostala je nedovršena.
I trajala je tako kratko prekratko.
Tvoji snovi i želje,
Neostvareni,
Zaustavljeni.

Nedostaješ mi da se svađamo,
Oko okrajka kruha,
A najviše od svega fali mi tvoja briga,
Da me zoveš,
Kad navečer zakasnim kući.



 Ne pokrivam te na vječnoj postelji,
Nije da ne želim,
Samo ti još cipele čujem niz put.
Žurno idem prema kapiji,
Da te dočekam i teret ti u rukama olakšam.
Jedino mi pogled u daljini zaljepljen osta.

Nigdje tebe ni traga,ni koraka.

Tužno se vratim do kućnog praga,
Kraj njega stoje tvoje papuče sive,
Pa se mislim;
" Bože pa u kući je."
Otvorim vrata, vidim tvoju sobu praznu.
Smeđu knjigu s receptima zatvorenu.
Zavirim u ormar,
Opet misleći:
"Sigurno je otputovala."
Tamo bijeli mantil i na njemu tvoje ime.

Zato te stihovima častim i pišem o tebi,
Jer plakala je od sreće zbog ovozemaljskog sjaj,
I žalim je suzom svojom,
Što se borila, ali zbog jakog bola,
Nije ostala s nama.

***
Vjerovala je u rasplakano proljeće,
Kao i ja s njom.
Znala je da je bljesak sunca preokrenuo njene nade
U odbjegloj travanjskoj noći...

***
Zašto mi pas noćas laje,
Da li se to vraćas kući,
Ne zamjeri, ne poznaje te,
Novi je.

  
Gledam kako vjetar njiže ruže na tvom grobu.
Tišina..

***
Kažu da je tetka poput nebeske vile,
Sve razumije, zna da utješi.
Moja je bila i više od toga,
Voljela me i pazila kao majka.

Najdraža moja,
Znam da dok pleteš nebeski šal,
I dalje brineš jesam li toplo obučena,
Sita i sretna.

Počivaj u miru!
Volim te.

4.travanj.2012 - 4.travanj.2013

P.S Priznajem da je ovo jedna od mojih najdužih pjesama,ali ja mora da je pišem, da te se sjećam i sačuvam od zaborava.