Dvadeseti lipanj godine nase

 Kao da je bilo prije stotinu ljeta...

Ali svake godine na današnji dan,

Padne ona ista kiša koja nosi najdraže

Riječi,ljubavne...

Koliko god danas bio daleko od mene,

Na trenutak zastani,

Učinit će ti se negdje kao plima,

Moja nježnost još uvijek za tobom raste,

I prostire se tu ispred tvojih nogu.

Čut ćeš kako te tiho zovem..

..dođi ljubljeni...

Ne čini li ti se da govore kapi?

Da odjekuju onim mjestom,

Gdje su nam se pogledi prvi put sreli.

More kako šumori;

Pamtim dvoje,pamtim vas...

I onaj pljusak milovanja,

O kojima u najtišim satima sanjam,

Da lije sa svih strana i oluka,

Po golim gradskim pločnicima,

I da neki glas toplog prizvuka donosi,

..želim te noćas želim..

Ne čini li ti se,

 U naletima jače grmljavine i oluje 

Da plače netko?

Tko je dugo suze suzdržavao,

Da ih lije i bolje mu biva!

To je ona djevojka na koju se danas

Odasvud sjećanje slijeva,

Ona plače,

 I plakati ne prestade otkako ti ode.

Ne čini li ti se da kapi govore?

Da iz njih čuješ topla obećanja kao onog dana,

Vratit ću se jer imam zbog koga..

Trenutak slabosti

Kad sretnem se s njom,
Zaboravim koliko sam te dostojna,
Jer ona je,
Zamjenila sve ono što sam ti ja nekad bila,
Sreća,ljubav najveća...
Tad potonem u očaj,
I ne nalazim utjehu,
Samo me proganjaju teške spoznaje.
Da sam dio tvoga zaborava,
Posljednja nit nježnosti pokidana.

Sigurnost pronalazim,
U toplim sjećanjima na tebe,
Koji me vode kroz vrijeme što prolazi,
Prkoseći mojoj mladosti.

Nikad ti u pjesmama ime ne spomenem,
Uvijek ga zamjenim riječju srdačnom,
Ali postiji nešto što se ne može izmjeniti,
Suza se u oku ne može sakriti,
Jer svaki put zbog iste istine pada,
Da te volim i voljet ću do kraja...

Rukama osjecaja molim

U ranu zoru odlazim iz postelje,

Na obalu jedne rijeke.

Gledam kroz maglu,

Što nad njom još spava,

Svoju čežnju za tobom i mislim

...Koliko te samo trebam...

Koracima svojim kroz rosnu travu,

Razbijam tišinu u noći sačuvanu.

I nema više misli,samo želja,

Prošena od života i neba,

Da probamo opet ispočetka.

Još jedna šansa,

Bez pravila bez povratka...

Zato neka te rijeke lađe donese,

Dok spava svijet,

Neću da nas vide zajedno,

Jer dosta su nas gledali,

I tebe od mene odvodili.

Hoću da zaspem na tvome krilu,

Pod okriljem tvojih zelenih očiju,

Tako ću zanati da gledam u ljubav,

Kojoj sam oduvjek vođena.

More i oceani,

Bit će naša vremenska ura,

Ona izgubljena kad smo bili odvojeni,

Jedno od drugoga.

Vrijeme maste

Nad Likom noć se hvata,
Tad dolaze časi kad o tebi duša mašta.
Sjaje slike iz albuma uspomena.

Dok mjesec izlazi,
Ja sklapam oči pune suza,
I nečuto priželjkujem
"Dođi do jutra..."

Pored mene duga cesta,
Treba bi poći,
Samo da ne zalutam u noći.
Iako znam gdje joj vodi kraj,
I svaki usamljeni cvijet koji kraj nje niče,
Bez para osta,
Jer biješe ubran samo za mene.

Važno je jedino ono što je vječno,
Noć i cvijet su prolazni,
Stalno se rađaju i nestaju.

Čiji se to koraci među jablanima čuju?
Ritam sreće srcu donose.
Bliže si mi nego ikad,
Otrgnuo te život iz svog sadrzaja,
I stavio kao naslov mog životnog romana,
U kojem noćas zelim biti.
Gdje si do sad bio?
Srce sam stegla,da ne zaboli,da ne zaplače,
Jer s nama dvoje nikad se ne zna.
Zato odlučih,samo da te volim,
A ne da te proklinjem,
Za dane tuge što poslije tebe su ostali.

Nježno prilaziš,već sklapam oči,
Sve mi se čini da sanjam,
Ruke mi stavljaš na obraze i usne ljubiš.
Koliko sam samo ovo čekala?
Kao majka rođenje voljenog djeteta.
A kad samo pomislim da ce kao pjena nestati,
Svi ovi dodiri i poljubci,
Nek mi zemlja bude lijek,
Jer ne mogu iznova,
Samo želim od tebe biti voljena.