Dalekom putanjom vjecnosti

...Nedostaješ nam puno...

U nesanici na um padne,

Sve što je nekad znalo na sreću da podsjeća,

Sve zbog čega je život značio nešto;

Ti za našim stolom,

Tvoji ukusni kolači,

Smijeh do suza.

Ožive te lijepe uspomene,

Danas gorčinom natopljene,

Na um padnu teški rastanci,

Svaki tvoji u Sarajevsku bolnicu odlazci...

Kad si zadnji put izlazila iz kuće,

S bijelim rubcem na glavi,

U meni je zauvjek kao mač ostao,

Jer si se osvrnula,

A nisi mi ništa htijela reći.

Kako ti je dah postajao kraći,

Zastala sam u dovratku i gledala,

S tugom za tobom.

Nijednom riječju misli ružnu

Ne htjedoh taći.

Dozivali smo te,

A ti si dozivala Boga,

Da ti oružje za smrtnu borbu dadne,

Da s tobom ostane.

Bili smo uz tebe,

A ti si pogledom tražila njega,

Samo je teška izrađena,

Potignuta prema nebu bila majčina ruka.

Molila ga je da te odriješi muka.

Otišla si joj nečujno kao sjena.

Čim joj dijete ode ruka joj opet klonu,

I pade u krilo kao u grobu.

Nema ptice da ostavi traga,

Nema pera da napiše kako si sada?

A nema ni tvoga glasa da ga čujemo između

Svijetla i mraka.

Smrt je tvoja jednim potezom lišila,

Sve naše nade,želje i snove.

Posljednji put kad si odlazila,

I našem se starom psu,

Kao čovjeku,

Odroni iz oka suza krupna kao dječija...

Ranjive spoznaje

Noćas sam jahala na crnom vrancu,

Pričala mu koje ti boje košulje najbolje stoje.

Kako mi tvoja kratka,oštra crna kosa,

Još uvijek klizi niz ruke.

Nije želio da me sluša,

Samo se propinjao kroz granje,

Išao nekud na svoje strane.

Molila sam ga da stane,

Da je jedini s kojim o tebi smijem pričati

Ali vukao me i dalje...

Onda me grubo baci sa sebe,

Neki kamen sivi lice mi okrvari.

Ali u srcu opet boljelo je jače.

Nadvio je glavu,

Gledala sam njegove tamne oči,

I u njima pitanje:

"Da li sam bila sretna s tobom?"

Jedna mi se suza spusti iz oka,

Ne peče rana koliko spoznaja,

Da sad pripadaš drugoj.

Sad moram sebe trovati,

Da si bio tipično muško,

Koje zanimaju samo grudi tople,

I mladež na mojoj bedri.

Ljubav si moju zgazio kao cigaretu,

Što si onu noć ugasio,

Kada si joj usne podario.

Pusti me sad nestani...

Iz očiju sjevnu bijes.

Uhvati rukom kožne uzde,

Pogled zaustavi na čvrsto zatvorenoj šaci,

I prošapta...

Ni u jednom pogledu nisam sretna bila!

Carobna skrinja

Zaključavam u ovu škrinju,

Najdragocjenije blago svijeta,

Našu ljubav,slatka šaputanja 

Ukradene poglede.

I prije nego je bacim u more,

Moram reći riječi čarobne,

Riječi obećane

"Da više nikad neću proviriti 

U njene dubine,mračne,nijeme

I spustiti svjetlu zraku svoje želje

Da ponovno oživim sve ono

Što je davno umrlo u meni...

Moram je baciti u more nepovrata,

I otići ostrvu novog života,

Koji je dio mog obzorja.

Ti nisi više luka sreće,

 U kojoj ću naći pristanište.

Moja lađa sad plovi mirno,

Bacajući mrežu,i šansu za nekog novog

Čovjeka.

Čije će noći biti duže,

A ruke nježnjine.

S kojim se neću bojati sa sutra,

Da ne ostanem sama u jutarnjoj magli,

Kroz koju se ne nazire dan.

Stara bol,nova postelja

Postelju u duši pripremih,

Za novog čovjeka.

Svaki dan kad naslonim misli,

Na jastuke njene,

Čujem nevidljivo šaputanje,

i neke raširene ruke..

Tako zaspivam i budim se.

Iza zavjese borbe,

Kroz prozor sjećanja,

Iskrala se kap tebe,

Čežnja te moja odmah upila u sebe,

Samo jednu kap,drugu i sve tako redom.

Moram kad pobjegnem od svih,

Odmoriti dušu misleći na tebe,

Nižući poljubce i zagrljaje u mašti...

Ruza i vino

Ruža sam tvoja,moje vino.

Tražeći se,Vino

U tebi sam se pronašla.

Razbijena kap tvoga srca,

Utopila se u mom biću,

Tražeći te,Vino

U sebi doživjeh brodolom ljubavni,

Potom sam samo tebe tražila,

Ali bi od sebe pobjegla.

Šikara odraza u kojem se izgubim,

A onda nakon mnogih lutanja,

Ponovo spazih sebe,

Isto lice potopljeno,

U istoj goloti,

Iste vode ogledala,

U kojima ne smijem piti,

A na rubu ogledala isto vino,

Osta duša žedna...

Pocesljane ruke vjetra

Zadnji sam plamen svijeće,
Što se u tami tvoje duše gasi,
Nestaje sjećanje na mene,
Nema me vise nema...

A ti,nemoj me dahom svojim,
Ubiti do kraja,
Pusti me da tinjam, mirisom svojim,
Da ti liječim rane,
Ako ih tuđe ruke nanesu.

Ne poznaju one srce lutalice,
Misle da nikad voljeno nije
I ne umije.
Ne poznaje više moj glas ni pjesme,
A ja osjećam ko mač proboden u duši,
Njega kako za drugom ženom žeđa,
Umotan u zabludu ni otkud donešenu.

Ispisujem utjehu na papir,
Pretočenu u vapaj,
Jedan šaljem tebi,
A drugi ostavljam sebi,
Jer samo tako znam da nešto činim
Gledajući nas,
Nemoćne ispod mjeseca sudbine,
Prigutane u noći,
Odvedene na dvije rasličite strane,
Čiji se putevi nikad neće sresti...

Srce meko

Neka cjeli svijet stane protiv mene,
Kad kaže da ne zaslužuješ da volim te.
Ja ću i dalje ostati vođena nadom,
Da smo mogli uspjeti.
Bili smo nadomak sreći.

Za sve su krivi pogrešni ljudi,
Zalutale riječi u našim dugim,
Telefonskim razgovorima,
Poslije kojih je duša pekla,ali oprostila.

Bitno je da je ona ostala čista,
Spremna da bude ostvarena,
U dane stare kad ti prstima prođem,
Kroz kose sjede.

Ljubav prava cija iskra ostaće u zjenici oka
Sačuvana,i gledati te zarom predanim i tada.

Izblijedit će usne ne ljubljene,
Nestat će dani mladosti,
Potrošeni izgubljeni na putu do tebe.
Žalit ću što sam te ljubila,
A nikad u krilu nisam držala našeg sina
Koji je bio želja u nisu naših
Srušenih snova...

Teško je znati,a ne imati,
Još je teže bez tebe se probuditi
I dalje živjeti.