Crvena marama

Isprekidani horizonti.

Ta svilenkasta nit koja me hipnotizira.

To je sve što je ostalo u životu,

Ovog ludog pjesnika.

"Treba znati živjeti"

Nasmiješi se toj životnoj filozofiji koju sjena prati.

Kažeš da me poznaješ.

Svaku moju bol i strah.

O,ženo da li si sigurna?

Da,znam da si me rodila,

Vjeruj mi to ništa ne mjenja.

Sjedi, zažmiri.

Jer ako me pogledaš oslijepit ćeš od mog bola.

Grijeh tvoj i grijeh očev nosim na ne jakim ramenima.

Kao crvenu maramu,

Ogrnem ga suptilno oko vrata,

Onda se poput dame šetam ulicama ovog grada.

Više vas ne proklinjem roditelji moji.

Noćas samo olako postajem robinja svojih vlastiti misli.

Završavam svoju krvavu večernju bajku,

Njedrima ispisanu.

Prohladni eho...

Po meni ovaplotava slova nezaboravljenog mi imena

Jasmina...

Moje želje olako shvatate.

Moje snove jeftino prodajete.

Šta sam ja?

Dio djela misterije,

Sa česticama vašeg nemorala.

I dalje valjam svoj život bez postojećih materijala.

Moja priznanja pred sudom vašim,

Samo osude dobivaju.

Moje molbe su samo eho.

Zakletva.

Kletva.

Opravdanje.

Zatvorena vrata.

Vratite se još samo jednom u vlak,

Koji vodi putanjam mojih misli.

A vi samo stojite i nijemo zurite.

Grešku priznajete.

Duhovno umirete.

Na koljena padate.

Ali sad kasno je.

Budim se i shvatam da umijem da lebdim,sama i bez vas.

Prizor je zaista komičan,sretno tragičan.

Noćas je san odlutao

Koliko puta poželim prošetati pored Gacke,
Da osjetim samo ono veče,
Da osjetim onaj tren.

A sve to u mislima ispunjenim tobom.
Kućerak na kraju proplanka.
Tvoje snažne ruke,
I lavež seoskog psa.

To je tamo gdje se još u snovima srećemo.
Ni na sjeveru,
Ni na zapadu.
Mjesto koje ni kompas ne poznaje.

Ostaju samo riječi i sjećanja.
Da me kad se najmanje nadam zabole.

Ne spominji more,
Po čijim si obalama s njom gazio.
Ruže prokletnice koje ti je na jastuk stavljala.

Ne spominji me!
Jer za nas nebeski mag,
Magiju spravlja.
Ne spominji nas!

Davno,jako davno, sve je imalo smisla.
Iscrtana mapa nepostojećih svjetova.
To smo danas nas dvoje.

Bravo! Tako je najlakše.
Bez najave se odreći svoje uloge.

Smaragdne oči tvoje.
U njima je izgubljen moj život.
Moja ćutanja za sve ove godine.

Mnogo zamišljenih poljubaca.
Mnogo zamišljenih zagrljaja.
I jedna suviše realna istina.
Nikad me nisi ni volio.

Kiša nad Gackom, dokaz pokajanja.
Crna ruža sjećanja, dokaz moje smrti.

Jedno obećanje,
Jedna nada u ponovni susret.

Koliko puta poželim prošetati pored Gacke.
Da osjetim samo ono veče,
Da osjetim samo onaj tren....

Silueta

Srest ćemo se, predosjećam.

Bit će to naša prva igra istine.

Usne nijeme.

Jer odavno su proklele.

Poput sjenki skrivamo ruke iza leđa,

Da ne polete u zagrljaj.

Polako okrećem pogled u stranu.

Nestajem u lažnom ponoru.

Nije mi stalo do tebe.

Znaš da bih voljela ostati.

Anđele,

Ti čuješ lude otkucaje srca mog.

Vidim iza tebe,

Na tvojim stazama tragove prevare.

Sumljala,i znala oduvjek,

Ali oči zatvarala.

Isteklo je previše životnog pjeska,

Prije nego si shvatio,

Koliko si me povrijedio,

Koliko si mi nedostajao,

Samo sam voljela.

Kreni tiho, što tiše.

Neću ti oprostiti.

Nek ti vjetar stope briše,

Da ih ne pamtim više.

Zaboravi pjesme moje,

Pod zvjezdanim nebom napisane.

Hej ti,zelenooki svirče.

Vino moje pelinova gorčino

Stojim.

Hvatam ispreplele zrake mjesečevih boja.

Prošlosti lijepe slike uveličavam,

I vjerujem još samo u ruke moje.

U moje suze- koje još radi navike,

Kotrljaju se putanjama moga osmjeha.

U moje riječi- jer ih toliko puta izgovori,

Da ih već znam napamet.

Ti meni nisi vjerovao.

Lovorov vjenac si mi na glavu stavio.

A, vino moje pelinovu gorčinu poprima.

Moja duša prazna je.

Luta poput broda morem.

Da, tebi ja sam vjerovala.

Molim se da prošlost postane sadašnjost.

Da okus usana tvoji, ostane zapečaćen

 Na mojim.

Toplina tvoga tijela da me muči u ljetnim

 Noćima.

Da poželiš me u proljetnim zorama.

Svakog mjeseca.

Svakog momenta.

Napukla šansa

 

Prašnjava dvorana.

Ona ga čeka.

On dolazi.

Nudi joj poljubac kao nekad.

Ali ona okreće lice i govori,

Kasno je!

Prekasno!

Da ti kažem da te volim!

I sa tom jednom riječju,

Skratim tisuće misli,

Što nemam snage za reći.

Samo sam ja ostala sama u noći,

Kad si me ostavio zbog nje.

A sad me tražiš.

On jedva progovori,

U mom životu sad je sve prekasno,

Pa se pitam čemu? Zašto?

Sve ove godine si bila pored mene nasmijana,

A ja sam te uvijek tjerao od sebe,

Zbog neke druge i alkohola.

Svratio je u obližnji kafić,

Naslonio se o šank,

Bile su mu suzne oči,

Gledajući pijana bića od sreće,

Ustreptala.

A bile su mu ruke tužne,

U moru drugih ispruženih nebu,

Svjesno stavljene u džep.

Znao je da je bio gad,

Ali opet bih da joj pjeva za oprost,

I napuklu šansu,

Gdje slova su tiha,

Na pola stiha,

Rasplaču mjesec.

Ćutanje

Ćutala je krila od svih od sebe,

Kako je duboko u noći,

Obgrle stare uspomene,

Te kako kanu niz obraze.

Ćutala je iako je znala da će doći,

Tako su joj prorekli,

Osjećala je već sad,

Kako udiše njegov miris.

Rano ujutro udiše zrak,

Minulog lipnja.

Dok se lagano na putu,

 Da mu kaže da ga ne voli,

Križa svoje laži po ruci.

Priča ona zaneseno,

Kako je život težak,

Da ima dana kada su noći draže.

Priča baš kao da sanja,

O nekom njemu i njoj,

Kako se nadala,

Kad se ne zakuneš na ljubav,

I kad umreš prije umiranja.

Smješi se ona i krije oči,

Da ne vide ljudi kako plače.

Pjevala bih tebi

 

Jutros pronađoh rastrgane ruže u svom vrtu.

To se vjetar noćas silovito,

Nestašno osjećajima igrao.

I njihove ljubavi posvuda razbacao.

Lijep mi dar ostavio,

Ali mrtav.

Jer ni kapi neba,

Ni sunčev ognjev,

Ni jutra rosna, ne bude ih.

I oni ne plešu u pjevu tvoga glasa,

Niti se srame tvog vihora,

Što nekoć im je haljine dizao.

Uzmem jednu od njih,

Nježno je držeći uz lice,

Dok gledam negdje u daljinu,

Suza je kapnula.

Daleko negdje živi jedan čovjek,

Koji nije htio ljubav da vrati.

Zato svira da ga želja mine,

Da oživi uspomene,

I njene kose opet zamrsi.

Bješe Božiji sluga

Don Mile Ivančić

Mirno izađoh iz postelje.

Otvori prozor svoje sobe.

Zvono Zavaljske crkve rasplovi noć,

Odzvanja jutarnjica.

Pogled mi se pruži preko polja,

Spusti se na Plješevicu i njenu sestru žutu crkvicu.

U njoj vjeru propovjedaše,

Od naroda svog,čovjek dobar.

Vjernost Bogu pokaza,

Za sve godine svoga služenja.

Da razlikuje među mnogima puteve ljubavi i mira.

I ne dozvoli tiraninu da ga u slugu svoga pretvori,

Ili da lice svoje podmetne udarcima mržnje i taštine.

Ne imade počasne stražare,

Osim svojih župljana koji svake nedjelje idu u crkvu,

Da s njim skupa Boga slave.

Na blagdan Velike Gospe,

Svi znamo da je slavlje kod Don Mile,

On nas uvijek dočeka radosno,

Raširenih ruku,

Iz njegovih se vrčeva najbolje vino popi.

Nema čovjeka koji ne bih o njemu prozborio,

Riječ hvale.

I opet iznova bijedno biće,

Dušom bogato,

Kobne noći napadoše Jude izdajnici,

I ubiše svog brata za par srebrenjaka.

Na put ga ispratiše dobra djela njegova,

I začuh glas kako mu govori:

"Gledaj mojim očima,

Dotakni nebo osmjehom,

Tebe nije nikad ni bilo...

Samo ja.

Tvoj Bog.

Još nesvjesni da za svaki grijeh kazna se sprema,

A savjest kuca i na tijelo koje srca nema.

Srce za Noru

 Ljudska ljubav, ljudska snaga,

Površna i mlaka, za drugog je preslaba.

Moli za pomoć,
 Da bi osjetila što je to život sretnog djeteta.

Novac se računa u brojevima

 A opstanak za nju pije se na slamku.

To je realnost našeg svijeta,

Sebičnost gledana kroz prizmu zakona

Koji je donijeo čovjek.

Svjesni bola postajemo onda,

Kad iz prikrajka vidimo snagu tuđeg bremena.

I možda čovjek ne vjeruje do kraja,

Dok sam ne proživi svoju priču.

Njena želja da ozdravi je velika,

Ali danas je opet suzu pustila,

Misli da je sve izgubila,

Život joj počinje u snu,

Hoće li se probuditi zdrava,

Ili neće moći razaznati čije joj ruke slapaju oči,

Mamine ili Božije.

Da li Mu zahvaliti na životu ili prelazu u novi?

Da li nas On samo gleda i napuštene očekuje?

Ali čuje otkucaje dragih ljudi,

Ništa ne treba da nas čudi,

Nađimo to nešto i budimo ljudi,

Jer ako zajedno gledamo gore,

Nebo se samo primiče.

Budi daleko od mene

Već odavno je postalo teško noćno postojanje,

Kad smrtini mrak oštri svoje ponoćne sablje.

Rekla sam ti to večer puno dima,

Jer sam željela da sve bude jasno,

Prije nego osjećaji me preotmu.

Na ljubavnom putu ugasio se plam.

Izgubio se nemir, mene zamjenila ona.

Evo neću još dugo,

Možda pokoju riječ ili dvije.

Riječi sirove neprotkane tugom,

Govore da nije sve kao prije...

Izgubljena ljubav malo kad se vrati

A, i kad dođe na kapi se daje.

Ostao si za stolom sam, gledajući kako odlazim,

A, ja sam došla kući,
 Previjajući rane,gledajući svoje ožiljke.

Noć je ta mirisala na nas,

Na još jedan rastanak,

Sjetu je upijao svaki dio pokrivača,

Suze su izgubile sjaj.

Na količini, nesvjesna postojanja svog plača.

Odlučila sam da te potražim

Otvorila sam kapiju na kojoj su ostavile mokre ruke trag,

Vidjela sam prigušeno svjetlo sobe,

Tvoju sjenu.

Te sam iste noći osluškivala tvoj jecaj,

I nemir beskrajnih tamnih dubina,

Samo nas je dijelio zid.

Još nekoliko minuta teških kao gladna godina,

I odlazim,

Par riječi kroz suze

"Nakon mene želim drugoj da se predaš,

Neka ti se neke druge ruke svide,

Jer u oku mom samo si sjena,

Ne trudi se vratiti mu sjaj.

Već odavno kraj, je

Kraj!"

Oprostiti ne mogu, otići još manje

Prošlo je dosta vremena...

Mislio si pobjeći lako,

Samo da se istina prećuti,

I ljubav ne poletim opet.

A gdje su prošli moji dani,

U sutonu nekom u kojem se sunce gasi,

A zvijezde ne pokazuju put do tebe.

Možda to sad ne shvataš kad opet dolaziš.

Opet sjedamo za isti stol,

Pitanje samo jedno,

Ali na njega nema odgovora.

Što to u knjizi prošlosti piše,

O čemu govori naslov JA I TI?

Ili pocrtano bolom ON S DRUGOM?

Razum školuje stvarnost surova,

Srce umorno,govori,

Kako mu nedostaješ,

Više od ponosa nesuđenog zagrljaja.

Oprostiti ne može,

 Puno je tuge iz tvojih usana proteklo njim i ostalo.

Otići ne može,

Osjeća da će istrunuti zavijek u samoći,

A vrag opet novu kartu na stol baca,

Da priznamo da nije vrijedno povratka.

Dogovorene obale

 

Raspletene počivaju kose moje,

Proljetni lahor skrio je tu svoje pute.

A, ja lišćem, snijegom hodim

A, ja lebdim i letim.

Vidim sebe u daljini sa nekim licem drugim.

Nježno kraj mene budi se novi početak,

Bez nemira, čežnje i tvoje sjene.

Najednom zapuhaše topli vjetrovi,

Donesoše glasove, od meni dragih ljudi

Da si sinoć pitao za mene.

K'o jeka radosti, osmijeh mi izmami.

A, srce kuca, zaštitnički

Trudi se skriti sve ono što je tvoje,

Da ne znaju ljudi za godine što su prošle,

Da me ne pomame ruke tvoje i dodu na obraz.

Nadkriljuju me pogledi što mirišu na nas.

Slutim da u luku mog života opet uploviti želiš,

Ali ja nemam oprost i dalje za tvoje skitnje,

 Opet pišeš prstima svojim po prašini nad sjećanjima

U mislima me opet nakratko vraćaš sebi.