Bol opstanka i sjećanja

Blaženo jutro koje padaš,

Na dan Svih Svetih,

U svjetlom slapu,

U tu sobu gdje je nema više,

Počiva živa u svijetu vječnom.

Pitam se gdje si nestala?

Dal' u nebu il' tuđoj sreći,

Dok treptava svjetlost otkriva,

Kako sretnog lica šetaš pod ruku,

Svoga oca starog.

A, majka ti žuri između kameniti međa,

Uzdiše nad grobom,

I kupi mirise vriska, plača,

Koji su ostali od onog dana kad si otišla.

Gleda tvoje ime na mramoru upisano,

Ruke umorne oči sklapaju,

Vidi samo crnu zemlju,mrak

Lampioni osvjetljuju put.

Misli moje u mrežu žalosti upletene,

Bojim se da njima ne rasplačem tišine,

Ako zajecam.

Da mi je da ti kupim cvijeće,

Od kojeg ćeš progovoriti,

Da ne slušam ti osmjehe,

Kako lete u otpisanim sjenama,

Mojih spomena na tebe.

Sutra ću kući doći,

Moram u nju ući,

Teška su na njoj vrata,

Teško se i otvaraju,

Kad iza njih ugledam,

Malo sjede kose i rubac crni.

Tužnu baku kako sjedi pogleda oborena.

A, ja tražim u ponoru duše,

Da je iz svojih jada veselo zovnem,

Samo da spasim osmjeh na njenom licu,

Kada mi se obraduje.

O sve što prođe jedna vječnost biva,

To znamo i ja i ona.

Siva praznina poslje vas osta.

Završit će i naše putovanje,

Ostaće tiha brda.

Nepokretne zvijezde stoje,

Samo je tuga u srcu,

A, radost kad vas sretnemo u snu.

Kad sam te ugledao nedavno

Ti si bila golubica najsavršenijeg leta.

Ja, ja izmisljam svoju sreću pred tobom,

A toliko je tuge u mojim očima ostalo,

Kad si napustila plesnu dvoranu.

Hladnoća tvoja dirnula je moje muske suze

Koje su otišle iz slabe duše noćas.

Pogledaj me,

Okreni se još samo jednom.

Nikad nisam bio ovako usamljen.

Slušaj zvuk moje pjesme,

Miluje ti lice i ruke,

O kako ti se samo usne smješe veselo

Od spoznaje da sam postao tvoja praznina,

I da se nisi prevarila.

Svi ovi ljudi oko nas,

Nisu svjesni koliko se boli izmedu nas lomi.

U tudim rukama plešeš.

Blizu si, a nedostižna poput vjetra,

Ja nesretnik nikad da zavirim u tvoje pjesme,

Tamo talasanja prošlosti zrcale našu ljubav daleku.

Gledam te kroz prozor kako trčiš,

Za nespretnim dječakom s autićem u ruci.

Osjećam kišu na svojim ramenima,

I dušu kako je mokra od izgubljenosti,

Našeg nikad rođenog sina.

Gledam te i u svitanju,

U kojem si nestala sa prvim obacima magle,

Samo još jesenje duge noći,

Znaju kad ću te opet sresti.

Lička kapa

Prosula se rosa u buđenju ranom,

Vila Velebita štapićem vjetra,

Probudi Ličanina na jastuku uspavanom.

Umiva se vodom hladnom,

Pa na zrcalu brkove suče,

I popravlja pokoji pramen kose,

A onda otmjeno stade.

Nježno kao da nosi rosu na dlanu,

Uhvati Ličku kapu pa je stavi na glavu.

Ponosan sam na sebe poče promatrati njenu ljepotu.

Crvena je i crna, stoji  malo na krivo,

Kad se bolje zagledaš djeluje jako živo.

Rese njene raspuštene poletno odzvanjaju,

Na svakom koraku u Ličkom kolu.

Njihov obod i dužina tajnu kriju,

Tko je veći bećar u selu.

Ivan ili Nikola?

Treba pošten biti pa istinu priznati.

Slavonski šešir najljepši vjenac na sebi nosi,

Trobojnicu i za njom ružicu,

U njoj nosi ljepotu i znamen za domovinu.

Ali Ličkoj kapi nitko ravan nije,

Ličanin je njeno pravo ime,

Samo on može da je nosi.

Nosi će je dok je vrijeme ne pohaba,

Da mu lice bezbrižno sja.