Nestajanje

 

Popucale su niti tek isprepletene,

Između moje i tvoje stvarnosti.

Znaš li samo kako je meni,

Udahnuti pepeo nakon svakog tvog odlaska,

I kako je ostati iza zaključani vrata,

Dok me miris tame i samoće sustiže,

Svakim novim treptajima.

Možda naše lađe ipak trebaju biti usidrene u snovima,

Jer preduboki su oceni za bisere.

Preumorna jedra za nove oluje.

A za mene ne brini,

Jer i tako nikad nećeš saznati ,

Za razbijene djelove moje duše.

Kako je meni noćas sklupčanoj i samoj u postelji,

Dok brojim zvijezde u nekim prošlim noćima.

Vrisak sumnje prijeti mojim snovima,

I otvara vrata nemirima.

Neće moja šutnja ukloniti maskirane zidove,

Niti će plač isušiti poglede u mraku.

Tek izdah nestajanja bi me spasio.

Tamo se kriju odgovori na sva moja pitanja.

Moram umirjeti da bi se opet rodila

I pronasla svoje izgubljene osmjehe,

Koji čuče u redovima davno ispisanih tajni.

Da li je moja sreća s tobom?

Nedostajanje,

To je sada jedina prepreka da zaspem.

Nedostaje mi tvoj zagrljaj i poljubac,

Prije nego se prepustim savršenim simfonijama mira.

Tvoja slika oživljava moje već sada teške osjećaje,

I potapa dušu da osjeti njihovu gorčinu.

Gospodarice

 

Ne znam više ni plakati,

Samo rukama obuhvatim koljena,

I lagano se njišem.

Razmišljem koliko sam toga izgubila?

Kiša pada jugovi pušu,

Ne vidim ništa unaprijed,

Samo drugome se predajem,

Ovo vrijeme prešućujem.

Nisam ja tako lijepa,

I nisu mi oči tako zelene,

Koliko sam nesretnoj sudbini,

Šetaću običnom pažnju privukla.

Pa bježim skupa s njom,

Kroz prazninu,

I dotičem smrznuto cvijeće,

Uz put koji vodi u propast.

Silovito i čedno,

 Želi da putujem otvorene duše,

Neda da u nju bacim svjetli tračak,

Jedne lijepe uspomene.

Da je skrijem kao daleki mjesec sebe za oblake.

Daj mi malo tišine sudbino,

Ti lahoru sa dalekih njiva života.

Daj da mi vjetar njegovih zagrljaja rane ljubi,

Neka ostavi svoje tople ruke u mome krilu,

Kad zaspem da s njima skine mi s lica,

Umorne godine,nade i maglovita jutra.

Pusti da najdrazoj svojoj vrati krilo,

Koje je slomio,

Da zajedno mogu opet letjeti.

Gospodarice,

Primiču se godine duge,

Život s njima svakim danom kraći je,

Neka ti ne smetaju moje želje,

Ispuni ih jednom,

Uvijek su iste!

Večeras je vaš pjesnik posebno tužan... :(

Tražim noć

 

Ne sanjam više,

Samo ponekad zaplačem u snu.

Poželim da te potražim,

I vratim one večeri.

Kroz tvoje dodire koračam,

Iza sjajnih zjenica tvoj lik ne vidim.

Same moje želje prolaze,

U čežnjama lete,

A u dlanove mi samoća dolijeće,

Skrivena u tuđini.

Ovo je posebna noć,

Noć kad ne bježim nikom drugom,

Samo sebi.

Ovo je noć kad plačem starim suzama,

Kad čekam sreću nezvanu.,

Kad nosim grč u grudima,

Kad pjevam bolu,a ćutim.

Objavljujem te u svojim mislima,

I kroz kristalne nježnosti,

 Nosim tvoj poljubac na usnama.

Oslikano mi je nebo tamom,

Bojama nedosanjanosti,

Sama sam,

A oči moje poniru u neizgovorene slutnje.

Zimska melodija

Boje su nešto nježnije danas,

U mom srcu nema im imena.

Ali čežnja i slutnja imaju svoj osjećaj,

Dolaze polako neprimjetno,

Sa snovima kroz dugačke staze

Na moje nesretno lice.

Sanjala sam te noćas ispod smrznuti breza

I sjetnim pogledom sakupljala daljinu.

Hladna su moja sjećanja,

Ledi im se odraz u ogledalu.

Zar snovi mogu lagati?

Ne?

Drhtaj poslije njih u tijelu ih odaje,

Da dah si iznad mojih usana i kad nisi sa mnom.

Miris tuge blijedi po koritu jučerašnjih, rijeka suza.

Ne umire ružmarin,

Ne umire ljubav koju dišemo,

U ponekad zamagljenim istinama.

Ti varaš istine i nas.

U njoj sam tvoja nevjenčana vječnost.

Čitaš moju pjesmu kako bi nahranio dušu,

Ispred zamišljenh svjedoka,

Ljubeći me i grleći kao nekad,

Na ulicama moga grada.

Ali ostaše samo propali koraci,

Moji i tvoji,

Na praznoj cesti za nigdje,

I neka izgubljena sjena bez imena,

Pratila je zaboravljeno vrijeme,

Na putu za zaborav,

Jedino je kiša imala miris prošlosti,

I okus od sutra.

U dnu mojih znamenja

Tama polako lomi svijetlost dana,
U meni zakopane šifre stoje,
Iznad sfera stvarnosti,
Žive naše priče.

Traži me samo ispod noža tišine,
Kad samo šutim,
Na izvoru srca.

Nemoj se udaljavati pogledima je oni bole,
Ostao je dugo miris na kaputu,
Da i danas mami moje čežnje,
Tako željne i nježne.

Još mi krila lome,
Sabijaju moje srce,
Da ne osjeti puninu.
Stavljaju moje oči,
Da gledaju samo u jednom smjeru.

Putuju tako moji dani,
Kroz maglovito bespuće života,
A duša tvoja još u mislima mojim počiva.

Mogu li umrijeti od želje za ljubavi?
U kojoj gladna sam zdrava,
Od praznine bolesna.
Zar može biti tužnije?

Jedan kliktaj galeba,
I tužna pjesma,
Mogu da rasplaču plahu tjeskobu moga bića,
Nema više vlakova tvojih obećanja,
Pamtim tek pažnju i dodire.

U krilu duše

Ne primjećujem ljude, ni stabla, ni putove,

Samo sanjam snove o ljubavi,

Misleći da se sreća skriva baš tu negdje.

Vidim samo daljinu,

Planinu uzdigla se iznad sela,

I prkosi ludom vjetru.

Svuda oko mene snježni sjaj,

A tišina nestala s mjesecom u noći.

Vrijeme je samo položilo karte,

Odgovore i odluke.

Možda nisam više ni sama dio sebe,

Al duša je ovdje.

Nosi onaj isti snježni plašt,

Jednako zaljubljena.

Čak i ako pronađe,

 Pravi pravac svog vjetra,

To će biti varka.

Voli kad leti u svoje mašte,

Ne kraj ime ne vidi,

A ne želi da sleti.

Polako prolazi naša mladost,

Nečujno zauvijek odlazi,

Zalud svi ti naši uzdasi, osmjesi i suze.

Ostaje samo ruka da krade riječi sjećanju,

Da o njima piše, da se ne otme zaboravu.

Lika i Magla

Nadvila se gusta magla iznad obzora,
Prekrila Liku u ruho sivila,
Tiho i necujno je plakala,
Suzama vlažnih, hladnih kapljica,
Lika ju je nježno grlila.

Zavijanjem vukova tiho joj je zborila.
Tamna noc ruke joj je pružila,
Njezino hladno lice je ljubila.
Niti vjetra nosile su zvuk sa zvona iz daljina,
Spajajuci svoje note,
S lickim tamburicama.
Melodijom nošenom preko gora,
Kao dvije zabranjene duše
Što se vole,
Zarobljeni u trenutku sudbine,
Dijeleci svoje osjecaje,
Možda se više nikad nece sresti,
Dotaknuti gledati i osjecati,

I podijeliti taj trenutak spoja.
Trenutak njihovog posljednjeg susreta.
Bile su tu,
Jedno nasuprot drugog,
Ravnopravni i sjetni,
Ranjivi i svjesni,
Znajuci da sutra sve ce biti uspomena,
Što ostavlja gorak trag
Nakon svitanja.

No,
Možda ce se opet sresti
Jedne noci,
Kad vjetar s Gacke
Zasvira njihov valcer,
Lišen crnim vjetrom
Što sa neba prostrije.
Kad jesen lišcem pokrije svoje staze,
Prepoznat ce se,
Bez obzira koliko prošlo godina,
Koliko stoljeca,
Razlika i promjena,
Ostat ce uvijek
Ista iskra pogleda...
Koja se nikad ne zaboravlja.

Sretnica neba

Poklanjam nebu prepune ruke molitve,

Za nagradu na jedan susret s tobom,

Na jedan zagrljaj za tvoj današnji rođendan.

Da nam da prilike da se barem pogledamo,

Ne mora tu biti priče,

To beskrajno nebesko prostranstvo

Po kojem hode duše.

Iza teških zavjesa vječnosti si se skrila.

Čestitku i buket ne možeš uzeti više

Jer tvoju zahvalu iz tame ne čuje nitko više.

Samo ti se očev brk smiješi,

Oni ti želi anđela pjesmu.

  

On se odlučio probuditi u svijetu mrtvih,

A život mu postate pusto sjećanje,

Idući tako pjesmu odlazka pjeva,

I na naše lice donosi suze.

Nisi mi ostavila glas,

Da se odazove na moj zov.

Uberi jedan bijeli cvijet sa andeoskog mjesta

Primi moje želje i u njima tugu,

Nemoj se prisjećati svojih boli.

Ja sam tu da ih tražim po sjećanjima,

I moram ih skinuti sa srušenih zidova,

Na kojima su objesile sliku tvoje mladosti,

Koja je izgorjela.

Ja vidim njen sjaj.

Još samo u tvojim slikama,

U kutku svoje sobe,

Spavaju mnoge godine provedene s tobom,

Koje nikad neće otići prugom zaborava.

Sretan ti rođendan najdraža... 08.Sječanj. 2014