Noć bez glasa i zvijezda

 

Reci mi,

Dal srce mi živi u šuštanju tišine pored tvojih usana,

Koje sam ljubila u savezu pogleda,

I noćne blizine.

Dok sam ih svjesno,

Dobivala i gubila.

Ugasila su se zvijezde na nebeskom svodu,

Samo ti još lebdiš međuprostorom ,

Gdje su sjećanja.

Ljeto je i mrak je daleko,

A kao da je od jutra tu.

Bit ću možda opet u bijelom,

Samo tvoja,

Bez blagoslova slučajnosti,

Već sudbine.

Upalit će se naše zvijezde koje su davno ugašene.

Opet će ljubav tvoja tiho prodirati u moje srce,

Upijat ću tijelom svojim baš sve tvoje nježne dodire.

Pit ćemo život bez tuge,plača i bola,

 Poletjeti preko obale duge,

Dok se budu palile aureole.

Otišla je,i nema je više

 

U pogledima mojim proljeva se čežnja,

Kao svi sutoni jesenji.

Ona okupira tvoje misli u redovitoj tečnosti dana,

Koliko vremena provodi u tvom zagrljaju,

I osjeća miris tvoje puti.

Sanjal sam te noćas ispod bijelih breza,

Ruke tvoje kako prebiru stranice moga života,

Tamo sam ja tvoja, a ti moj nevjenčana vječnosti.

Kažu da si danas uništio zadnji dio mene,

Jer vapaj tuge isplovio je za bolom.

Klekao si ispred nje,

A ja ispred vremena koje ćeš ljubiti,

Kad jednom shvatiš sve.

Počela je kiša,

Kap je sustizala kap,

A suza suzu,

Gledala sam kako jad poji moju dušu.

Umire svaka moja zora za tobom,

Umirem i ja, padam,nestajem polako,

Do novog rađanja.

Neboj se znam ja tebe voljeti i poslije kiše,

I poslije nestajanja.

Neumorni vapaj

Prolaze dani kao izgubljenje ceste,

Ali u svakom od njih moja mašta čini sunce.

Bilo je to u suton ljetni,

Kada si pokucao na vrata moga srca,

Baš ovoga mjeseca.

Grlili smo iste poglede i ljubili iste okuse,

Udružili smo nježnost i dodire.

Prošla je jedna noć kao treptaj,

U kojem čovjek doživi vječnost.

Kuda da idem u samoći promrzlog jutra,

Sad kad je na sve pao snijeg,

U nama i izvan nas.

Ne dam nebu da izbriše moju čežnju za tobom,

Jedino te mogu zagrliti riječima,

U ovoj svojoj tišini.

Mogu svjedočiti samo daljinama i ničim više.

U meni umire svaki žar.

Glazba koju čujem u vjetrovima straha,

Išarane su istine misli,

Da nikad nećemo biti jedno pored drugoga,

Nećemo nikad zagrliti sutra,

Jer ne postoji više ulica u koju sam mislila da skrenemo.

Sa onim uzarenim obećanjima, nikad.

Zaboravi ili me ponovno udahni u postojanje,

Jer ja sam tek prolazna stanica,

A tko si ti istino moja?

Utočiste

 

Nema te u danima mog novog življenja.

Samo te u kišama tako rijetko prisutnim vidim.

Pletem sreću bez igala,

Bez diranja, u sjećanja buduća,

Ništa stvarno se ne događa,

To samo je prosuta zvjezdana prašina.

Nedostaju mi tvoja pjanstva,

U melodijama svakog noćnog vjetra.

I okus usana koje samo s kraja osmjeh puste,

Pa se skrivaju maglovito i na uho mi šapći tiho.

Nema mi druge, ne mogu da podupirem ruševine,

Nove na njima teško izgrađujem.

Vlasnica sam tog tajanstvenog otoka,

Na kojem je zbirka starih fotografija,

Obilazi ga jos samo nevidljiva sjena moje ljubavi,

Koja je umrla.

Ne tražim više obile u zvijezdama,

Ni tiha šaputanja u noćima.

Čak ni dodire u bezličnim vjetrovima.

Samo se hranim svojim pjesmama,

Bez traga dvoumljenja,

Tamo zalazim na izdisanju dana,

I živim svoje utočište.

Grubo uzet bol

 

Noćne maglena zavjese,

Padaju na moje mokre kose.

Odavno nisam plakala za nama.

Okrutna svjetla tuge trepere,

Iznad moje duše.

Noć bez zvijezda tone.

Izgara bol na većem plamenu od sebe.

Sretne zore su daleko,

Ne mogu ih dočekati,

U maglama njihovim skrivaš se.

Darujem srcu svome,

Svaku svoju, 

Sad potisnutu misao mašte,

Da uplovi sretno u snove,

I njima me cjelu obavije,

Da se više nikad ne probudim.

Ne mogu se sad otrgnuti iz života,

Koji me sa ovakvom sudbinom veže.

Skrivam suze sa željom,

Da mi se ne vide tragovi na licu,

Od borbe u noći.

O, kako samo osjećam tvoju blizinu,

I dah prošlosti kako za vratom grije moje obraze.

Noćas su sjene mojih osjećaja ostale uplakane,

U svojoj samoći zaboravljene,

U tihoj modroj zori bez imalo svjetlosti.

 

Vihor

Zašto se bojiš? 

U kojoj smo tišini zaspali.

Zašto tražiš spokoj podno nemirne zvijezde.

Čežnja iz srca,

Otima ti riječi sa usana,

Da još koračaš uspomenama.

Pada još jedna noć,

U duši tvojoj lepet želja da vidiš moje lice,

Oči.

A, ja pokretima sklapam tvoj lik,

I pričam nacrtanoj tišini izokrenutu istinu,

Koju mi svi pričaju,

Ja poznajem smo onu pravu.

Ti si za mene oduvijek stvaran,

Dvojnost si mojih osjećaja koji su sasječeni na početku,

A još nisu bili umrli.

Opraštam tvojoj nemoći,

Dok s dalekih gora rosi moj jecaj,

Nad svim ovim.

 U krilu mome još počiva tvoje tijelo,

Koje nikad ne ljubljah do svitanja.