Puteljak sjećanja

U daljini maglen dah,
Čemer samu sebe nosi.
Kamo odlaze najljepši anđeli,
Obučeni u haljine sjećanja svojih najbližih,
Ostavljaju krošnje kuća, krovove
I odlaze daleko, daleko,
Tamo gdje samo duša može proć.

Putnici, dal' čujete naš jecaj nemirni,
Što vam ga kroz tuge i molitve šaljemo.
Vlakovi što odaju prolaznost vremena i godina,
Od kad niste s nama,
Početak su i kraj svakoj novoj praznini,
Koja tješi osamljenost.

Pred istim vratima stojim,
Po sto puta ih otvorim,
Već godinama ih guram,
Ali su preteška kad niko iza njih od vas ne stoji.

Majka je skuhala čaj za tebe,
Misleći da još uvijek spavaš u svom krevetu,
A,ti pokrivena svjetlom vječnosti,
Okrunjena nezaboravom sniš.
Sačuvaj te ruke,
Još nas moraju zagrliti,
Ne drži ih sklopljene ko će nam suze obrisati.

Prolaze duge godine, proći će i ova,
A svijeća na tvom grobu,
Umorna od bdijenja se slila i spava,
Ali majka, još umorna nije,
Nedostajanje si njeno koje plače.
Čežnja koja jeca,
Noć koja boli,
I duša koja čeka....

Cvjetaju tuge bijele

Putnice moja među zvijezdama vječnosti,

Sjećanja naša što te prate u usamljenim šetnjama,

Tvog novog grada, kako si mi?

Život mi protječe u sutonu hladnom,

Kroz jesenje magle što na ulice žure.

Hladnim rukama,

 Što trljaju jedna drugu,

Vežem svoje cipele.

Stežem snop ne prežaljenih želja,

I došušti vjetar topao.

Tišina izvire iz duše s pogledom na našu kuću.

Hladna soba na njoj su uvijek zatvorena vrata.

Ulaz se naplaćuje tugom,

Na zidovima nevidljive stoje slike zajedničkih trenutaka.

Koliko god godina da prođe.

Neće suze naše presušiti kao umrli oblaci.