Zebnja

Čekaj me na prvom peronu,

Bez laži i kupljene karte,

Samo sa osušenim suzama na licu.

Čut ćeš orkestar lokomotiva,

Kako proizvode eho tvoga imena,

Odbijajući se od ovo srce puno tebe.

Sjećam se kako je drhtalo,

I znam da ga beznađe nišani,

Svaki pogrešan pokret postaje prošlost,

Dodir stvarnosti mašta.

Treba mi most koji će preći moje rijeke,

Treba mi uspavanka vjetra u kosi,

Treba mi šapat umirući zvijezda,

Treba mi san u zarobljenoj šaci,

Treba mi ne ispjevana zebnja istine,

Treba mi ljubav u korijenu pogleda,

Pitomost vremena da pregazi ovo ranjeno srce.

Prazna lutanja

Snjegovi opet mirišu blizinama,vrapci se skrili,

A, ja sanjama o proljeću dalekom,

Dok me prati snježni prah.

Toplinu ljubavi slutim dušu da ugrijem.

Hladan je dvorac moj,

Možda dođeš na njegova vrata, 

Ali srce prekriva sloj kaputa,

Možda pogledam u skliski pod pa budem na zimu ljuta,

A, ne na tebe.

Odjednom prestanu riječi,

I misao tad započne teći preko struna skrivenih u meni,

Neke slike i na njima pogledi sneni.

Sjete me izbrisani tragovi nečijih stopa na tužne trenutke,

Posute zaboravom.

Kroz pahulje poželim cijele noći koračati,

Samo da opet do njih moji koraci dođu.

Odluči se odi.

Moja ti slika neće vratiti vjeru u život.

Traži me sve dok ne izgubiš sebe,

Ili ne izbrišeš sjećanje na nas.

Novi papir olovka i bol

Može li ljubav opstati u rječima,

S pogledom punim suzama i obećanjem 

Da će popraviti stvari i vratiti oku sjaj?

Postoji li gospodar tišine ili junak

Koji trese nebesa kad me zagrli ovolika

Ogorčenost i očaj.

Tko još voli poljubiti slomljene usne od

Razočarenja i čemera?

Raste li nasa ljubav za iste težnje?

Mogu li naša srca vidjeti zajedničko nebo?

Strah me je kada godine prođu,

I skliznu tugu kao kapi kiše niz staklo,

Zaboravit ću boje tvojih koraka,

I sve ono što me taklo, kao dodir iz mraka,

I zvuk tvoji očiju kada ih sklapaš da mi smiris usne poljubce,

Strah me je da će se u meni razliti rijeke,

Koje će potopiti nasade čekanja kao težnje,

 Da se volimo opet i sretnemo.

Strah me je da će sve ono sto čini mene nesretnicu,

Ostati iza granica sna.

Samo će vjetar šiti lišće na kragnama trajanja bez nas.

Strah me je....

Put

Pusti jad noćas srcu,

Da ga samo mišlju ćuti kao nebo tamno,sneno.

Ne govori nocas ništa,

Tišini pusti neka priča priču sjetnu,

Glasnom vjetru, o dva izgubljena bića.

Rasipat će tugu breze,

Ko prašinu starog puta kojem se danas briše kraj.

Za čim ti tuguješ crna dušo?

Na uglu zbilje i jave ovo nije svijet, ovo nije život naš.

Ovo je jedno pripadanje ishlapljelo u tuzi nedostajanja,

Na jednu ljubav opustošenu zapetljanu hladnoćama,

Ostavljenu bez dodira i njeznosti u tami da dočeka umiranje.