Gledao sam ciganku, bosonogu dok pleše.
Crvena haljina oko nogu joj se svila.
Otela mi uzdah iz duše seljačke,
Ukrala mi srce poput prave otmičarke.
Pod zvijezdama spavala, vatreno me ljubila,
Umjela je da hoda preko guste trave,
Milovala leptire, ljubila cvijeće.
Dok je drugima dolazila zima,
Mene je budilo proljeće.
U svakoj polutami naslućivao sam tvoj pogled,
Ispod tamnih obrva,
U borbi sa željama naše ljubavi i mladosti.
Predugo oklijevam,
I sve dublje uvlačim strah u svoje riječi,
Nakon razgovora sa mnom odlaziš majko u postelju svoju,
Da si znala da cu ja sutra zatvoriti vrata životu,
Stavila bi zabrinutost u svoj korak laki,
U nesigurnosti svojih očiju stavila bi ruke svoje na koljena moja,
I izdahnula svu bol u zrak.
Postavljao sam ti pitanja,
Jer sam želio čuti samo tvoj odgovor?
Želio sam da me čuje veliki stroj za želje.
Opet sam zatim razmisljao o nama,
Cigančice moja,
Otišao sam bas na ono mjesto,
Gdje smo se prvi put poljubili,
Sram izgubili, gdje smo se grlili.
Nisam nikako mogao zaspati.
Sjetio sam se kad te je srela moja majka,
Dok si uz obalu rijeke prala svoju dugu kosu boje mojih želja.
Rekla ti je:
- Djevojko draga nikad te nisam uspjela ugurati u svoje srce,
Nikad te nisam mogla voljeti,
Ali možda sam te pokušala poštovati!
Vidjeh i sama da su se vaši osjećaji sami rodili,
Mislim i dalje da tu konci šav sudbine nisu pogodili.
Zašto draga pališ svijeću strahom, kad se ne bojis ovih riječi,
A ostavljaš je na vjetru.
Praviš premalo svijetla da bih otkrila mrak.
Pustili smo duše,
Magijom vezani za ovaj grad,
Gladni slobode, ostali smo siti,
Ovo je bilo sve samo ne naš san.
U zoru ranu vidjeh naše godine i dane,
Koje su kopljem ubijene,
Ljubav s okusom smrti.
Ali okidač prostranstva ne nalazi metu,
Na nišanu stojim samo ja,
Kovan od zle sudbine postojno vjeraj tebi i najbližima.
Ne ratujem,ali rat moj dolazi.
Polako prilazi širi miris crnih zastava,
Prst na okidaču trese se i grči.
Ta je zora vidjela bezbroj suza na mom licu.
Mnogo puta plakala je sa mnom,
Ali tad kao nikada.
Ona je bila početak mog novog dana.
I baš te noći kad su krenule ložiti Luciferove peći,
Ne budi tužna draga, ne pali svijeću na mjestu,
Gdje ću zadnji put dodirnuti zemlju.
To jutro kad krenem gore,
Pleši bosonoga ciganko,
U crvenoj haljini, što ti se oko noge svila,
Sad je drugima proljeće,
A mene ne bude ni hladnoća ni zima.
Brzo si se nakon toga udala,
Da opravdaš običaj svoje čađave puti.
U srcima smo još uvijek poput dana i noći,
Kad sunce baci svoje zrake u more,
I krene na put u dubine opet smo jedno,
Tad se mrak i svjetlost isprepliću.
Dan nikad neće skinuti bijeli kaput,
I dati ga u zamjenu za crni noćni,
Ali ti ćeš uvijek biti moja ciganka,
A ja tvoj čestit mladić bijele puti.
Danas majka očima bijele nježnosti,
Ljulja svoga sina umotanog u uspomene.
Raste jablan kraj rijeke već tri godine.
Odnijet će ona zauvijek završene priče u daleke krajeve.
