Usnulom srcu

Danas želim u duši one sate tišine,
Koje si ostavila za sobom,

Jer razdvojenost ova ne vidi tugu,

Doli sjećanje koje je posljednji glas.

Najdraža,

Zar te ne budi ni ovaj miris toplih proljeća,

Usnula mi ostaješ kroz sva moja čekanja i nadanja.

Lik tvoj,

U mojim je očima kao sunce na površini mora počiva.

Ispod žalosnog srca ostaje skriven.

Gdje su umorne oči,

U kojima se ogledala moja duša?

Gdje je prašina od dlanova,

Na kojima sam drijemala kao dijete?

Zašto si otišla?

Bilo mi je teško kad si me napustila,

Nacrtana u kućici od cvijeća i sunca,

Plava od plača i neba,

Na leđima sam nosila snove,

A, u rukama torbe.

U njima sačuvala tvoj kaput crni,

Iako nepotreban i suvišan,

Uvijek me obuče u bezbrižne dane provedene s tobom.

Često puta kad mi je najteže,

Stanem pokraj njega pa praznim rukavom obrišem suze.

Bude mi lakše,

Ne moram više čekati istina je jasna.

U spomen nad spomenom palim svijeću,

Njen drhtav plamen uplakanom dušom gledam.

A, znam ni svijeća ni suza neće vratiti tvoj osmijeh.

Ostaju samo one snažne izgovorene riječi,

U samoći perom zamrznute na papiru,

koje živjet će vječno u glasu živi.

P.S Posvećeno mojoj voljenoj tetki. Ovo je već treća godina kako je otišla u carstvo snova. Napisala sam ovu pjesmu mnogo ranije od dana njenog odlazka jer moja tuga uvijek živi kao i sjećanje na nju. Volim te. Nedostajes mi.  04.04.2013-04.04.2015