Od kad je znala za sebe voljela je mir.
Voljela je tišinu u tom miru.
Sjedila je na pragu noći,
I skupljala svoje vlastite misli.
Neke je našla na vrhu plasta sjena,
Kako mrežom za leptire hvataju svice.
Druge su se uhvatile bijelim pticama za rep,
Dok su letjele u mrak,
Treće su pod noćnim svjetlom,
Opazile pauka kako plete mrežu sam.
Vjetar zapuše i ispod oblaka mračnih,
U hladnom se zraku zanjiše strava.
Sladak šapat i miris kiše,
Prekriše krošnje i krovove snene,
Pospan pogled hodajući misli niz ulicu,
Laganim korakom na počinak krenu,
I sve se pod nebom zelenim stiša,
Nevino tiho.
Začu se kiša.
