Majka zdravlja

Znaš li gdje ja stanujem?

Stanujem na starim temeljima,

Gladna od rata,

Kao kamen popucala,

Okovana starim čeličnim kaputom.

Toplih ruku,

U kojima zaspivate bolesni,

A budite se zdravi,

Iz kojih se hranite vi i vaša djeca,

Nocas sam morala sklopiti,

Presječena godinama,

Koje nosim na svojim krovovima.

Carujem gradom,

A sve vas primam,

Jer svi ste iste krvi moram da vas podsjetim.

Nisam koliba od pruća.

Osluškujem svaki vaš jauk,smjeh i plač.

Čekam i pratim,

 Koliko će te još izdržati do ozdravljenja.

U dobre lječnikove ruke stavljala si nas,

Majko zdravlja,

Pa u život povratila.

Ali se sjećaj na naš utopljeni život.

Jutros,

Kad su ustajali čestiti građani,

Na dnevne poslove,

I kad su prestali lajati psi.

Od ružne noći okupane plamenom,

Strahom,

Vidjela sam te opet Majko zdravlja.

Iz tmine svijesti odvojio se dio mene

Jer sam u tebi prvi put zaplakala,

Kad sam ugledala svijet.

Medicinska sestra, Majci bolnici

Zahvalu rasipam,

Kao zrnca kafe na bijeli stol,

Za sve godine rada provedene u njoj.

Svoje prijatelje molim,

Ovdje i u daljini da damo nasoj

Majci zdravlja novi sjaj,

Zaslužila je treba nas.

 JASMINA PEČENKOVIĆ BIHAĆ

Bezimeno ustraja u braći

Pogled tužno usidren u jednu fotografiju. 

Na njoj vidim narod svoj,

Ali on slijep ne vidi vjeru svoju.

U habitu zagrljen mnoštvom,

Prati lica njihova i pita se tko sam?

Za njih ću uvijek biti poslušni svećenik,

Koji se lomio po rubovima jednačenja naroda.

A za neke ću uvijek biti pogrešan sluga i nečovjek.

Moj put bio je išaran vertikalama svih usmjerenja.

Preskako sam pukotine labirinta koji su za mene izgradili,
Neprijatelji moji.

Pukotine su se širile,

Sve dok jedna nije bila preširoka za moje dobro srce.

Nisam se uspinjao Oče u to zasljepljujuće blještavilo,

Izdaje i lažnosti,

Oprostio sam im samo kako si me ti učio.

Da bi moje srce slomljeno,

Tvoje krilo iznova pokrilo,

Da bi ti se na oltaru opet darovati mogao.

Čist pred tobom i narodom.

Ja sam negdje tamo u nepoznatom svijetu,
Izgubljena pjesnikinja,
Koja ostavlja svoje nasljeđe na milost i nemilost

I  gledam svoju braću istu kako se djele,

U zvijezdi dalekoj vidim brzinu vremena,

U kojem ćemo već sutra nestati,

I svi naši osmjesi sa te iste fotografije,

U jednoj niti vječnosti,

U cvijetu ugaslom.

Pa kad ćemo onda opet biti skupa braćo,

Ako ne sad kad nas ovako malo ima.

 Fra. Božidaru Blaževiću

Svega ima ničeg nema

 

Kad primakneš ruke oko moga struka,

Zaljulja se naručje moga osmjeha,

To neponovljivo srce iznova zalupa.

 A ja častim nebo veselim očima.

Udišem tvoj miris,

I žedna ronim u tebi.

Pažljivo pamtim svaki dodir,

I nosim ga u duši.

Osnažen muškošću,

Svu moju nježnost mladu,

Želiš preseliti u dubinu sebe,

Da te grije kad ne budem pored tebe.

Od kad sam primljena u naručje tvojih usana,

Ne treba mi boljih čuvara,

Samo još namjerno šapćem rukama,

Želim da me u žudnji vrte.

Jer kad su nježne u igri s tobom,

Tad me kao ljubavnicu,

U svoja milovanja toplije primaš.

Novo nebo

 

Bog me učinio dostojnom da te upoznam,

I sad postojim tu pred tobom.

Dopuštam svojoj zaljubljenosti,

Da biva obavijena velom tuđih pogleda,

Između kojih se miluju naši.

Svijet se rađa i nestaje,

Pusti da traje dok traje

Ja, ti nas dvoje.

Radujem se našem ponovnom susretu,

Oblikujem te u svojoj mašti,

A ti skrivaš sve što bi mogao skriti u uniformi,

Osim svojih očiju.

U njima dopuštaš da gubim dah,

Svoj život, svoju dušu,

Sve što od moga tjela postaje opipljivo

Tvojoj strasti.

Zar me sudbina htjela zavesti u sjeni istog vam imena?

Mogu li samo jednom svoju slutnju prodati,

Za tvoju naklonost i poljubac.

Želim poći s tobom u izazov i primiti tvoju ruku.

Što me najviše boli izgubljenost,

Koju ću pronaći kad izgubim tebe,

Kao što sam izgubila njega.

A htjela bi se u tmini,

Prepustiti naručju tvome,

Zamotati se u njega,

Pa neka me grijesi i osude tlače,

Neka mi bol i patnja

Kćeri budu.

Toliko riječi još želim utopiti 

O tebi u ovoj pjesmi,

Ali svaku sebično čuvam,

Kao naše prve poglede.

Najače srce najveća bol

 

Pogled u ono jutro,

Sve je tiho,

Svježina mi njegova kao tvoja odsutnost,

Dušu kupa.

Duša moja voli 

I najmanji dio misli na tebe.

Ali osmjeh u duši je zatvoren.

Šapćem sama sebi duboko u noći,

Kadkad u snu,

Da se pokrenem s mjesta i vratim sebi.

Jer tebe u šaptajima mojim nema,

Odavno ime ti ne zovem.

Da li me trebaš i osjećaš kao ja tebe?

Sve što si mi nekad pogledima slao,

Što si mi obećavao i tepao,

Lažno je.

Smijem se naglas,

Pa samu sebe častim kako sam sretna.

Produbljujem još jednu istinu,

U svoja čekanja i jadni život.

Nema želje nema nadanja.

Pišem udisajem vremena koje polako umara,

Moje srce.

Nema svjetla sve je tama

Ako umrem,

Ostat će iza mene jedna iskrena ljubav,

Koju sam njegovala u tvom imenu.

Dvije suze za tobom idu

Kad se usidriš u noćima,

U kojima tišinu proživljavam u samoći.

Imenu svoje sudbine udahni moje ime,

I kreni dalje...

Često je teško ustati iz postelje,

Dok vjetar topao opet raznosi moje spomene.

Ti si i dalje njen.

Probudi me već jednom, i reci da voliš.

Povedi me u dane naše,

Daleko od ovih rasplakanih.

Prije je siva bila daljina, a sad je i blizina.

Svježina one prve tuge i dalje mi proganja umornu dušu.

Teška je spoznaja istine,

Ali slijep čovjek se uvijek nada,

Da će ugledati svjetlo.

Dvadeset godina kasnije

Škripi kapija koju vrijeme štedjelo nije.

Iz dvorišta pas laje i mirišu ruže.

Dok otvaram kapiju,

Prošlost ovdje zastala je.

Dočekuju me dobre duše,

Iz mog djetinjstva.

Vidim djeda kako ide iz grada,

Na svom crnom biciklu i nosi mi žele bombone.

Ruka u ruci,

Lijeva malena, dvogodišnja,

Moja.

U krupnoj desnoj,

Od oranja ogrubjela od života otupjela,

Njegova.

Moj djed i ja danas šetamo,

U sjećanjima kao nekada.

Debelog brka otpuhao je u zrak,

Malo sivog dima iz svog duhanskog cigara..

Snažnim rukama, vozi me u traktoru,

Preko plodnjih njiva svojih očeva,

Po kojima je moje djetinjstvo koračalo,

Korak po korak uz njega.

Danas iza mene odjekuje tuga,

Njegov umorni i spori korak,

Podignuti nogavica u vunenim čarapama,

Vuče se.

Crne oči njegove,

Duge noći sa sobom nosile su ružne snove.

U dane stare život mu suze dade,

Ukrade mu blago najveće,

Kćerku milu Mariju,

Ni to mu ne bude dosta pa mu sa sobom odvede,

Sestru i jedinog brata.

Nije želio da budemo na mjestima,

Koje je njegov plač obišao,

Plakao je skriven među nama živima,

Ali je opet bio sam.

Uvijek su ga pratile njene mile mladelačke oči,

Ona živa rana,

Djeteta mu draga.

Želio je umrijeti, 

Da iščupa tu njenu sjenu što ga je pratila,

Jer je samo tako znao da će je moći vidjeti.

Ruke su mu danas skrištene i spokojne,

Prazne od zla i dobra, radosti i tuge.

Otišle su samotne,

Nikomu dužne i bespomoćne,

Onamo gdje nitko od nas neće ništa ponijeti.

Dvadeset godina kasnije,

Kuda da mi suzno oko gleda?

Ja bi htjela s njega obrisati suze,

Al' tko će meni umjesto njih,

Vratiti drage moje.

Nitko! Nitko, sve je svelo

Što je moju radost činilo.

Ja sam svoje sretno doba,

U hladan grob zakopala.

Srce svoje, tetku svoju.

Dva cvjeta, dva brata

Od kojeg sam jednog djedom zvala.

Tetku staru, uvijek dobru i blagu.

Od jutra do noći,

Sumorna me tuga mori,

Iz srca zovem svoje mile,

Ali ni jedno ne progovara.

Oj Žegaru, selo moje

Što si tako sjetan, tužan bolan jako?

Jednu mi staricu čuvaj,

Puno je godina na njenom licu.

Njenu sobu još samo kazaljke poznaju.

U crnoj marami pred Bogom stoji

Izboranih ruku u samoći,

Često krunicu moli.

Ne pita je sudbina već odvano ništa.

Još malo pa će kazaljke pokazati vrijeme

Za počinak u postelju hladnu.

Sklopit će ona oči sa jednom željom,

Za kojom čezne danima i noćima.

Da kćerku vidi,da je zagrli.

Sve je tužno... selo moje

Ostalo si kao siroče,

Kao i ja s kamenom u grudima

Iz tebe sam otišla.