Isti kalez

Vidi kako ti se oči cakle,
Dok ga gledaš kako je drugu zagrlio nježno.
Tako se i u meni razlijevao nevidljiv plač,
Dok sam tebe gledala s njim.
Kucnuo je čas,
Da iz istog kaleža popijemo.
Vrijeme je da i ti osjetiš gorčinu,
Koju ja odavno nosim u sebi,
I ne znam do kad ću.
Trajat će dugo...
Svaki je dan kao godina.
Ali ne brini,
Ja ću te naučiti.
Samo moraš progutati,
Istina je velika i teška,
A srce se stislo ranu prekriva.
Kad god budeš iz njega pila,
Vidjet ćeš njihov odraz.
Onda možeš zaplakati,
Suze će ti ublažiti bol,
Al neće nju isprati iz pogleda njegovog.
Zaželi da zaspeš poput mene,
I nikad se više ne probudiš,
Vječno da ga sanjaš.
Nemoj reći da ga ne želiš
I ja sam,ali tek tad
Nisam mogla zavoljeti drugoga.

Bezimeni cvijet

 

Umijeće života je živjeti bez voljenog bića.

Gledati kako tuđe lice ljubi,

Kako rukom svojom ljubav joj nosi.

Tim umjećem živim ja.

Ni kriva ni dužna,

A da sam barem u tebi ostavila trag,

Kao što si ti u meni,

Neku misao ili želju,

Da mi se još jednom vratiš.

Da me se po tome sjećaš,

Da ne izblijedim.

Postala sam bezimeni cvijet,

Ubran u polju života,

Nježan i slab,

Koji je prošao kroz tvoje prste,

Poput trna bačen van.

Nastavio si dalje sa svojim životom.

Ne prolaziš više putem gdje je ostao cvijet,

Da li je uvenuo ili te čeka,

Sad samo nebo zna.

Datum koji ne postoji

Večer,tuga i ja.
Pogledom prelazim preko kalendara.
Sve mi se čini,
Zabilježila sam jedan datum,jedan dan
Viđen u snu,da ćeš se baš tad vratiti.

Ljeto je prošlo,jesen je došla,
Zima će proći,datuma nema
Ne postoji,jer ni ti nećeš doći.
Nema te na pragu mojih žarkih iščekivanja,
Poljuljanih nada i nemira.

Možda kad se vratiš,
I datum se sam ispiše perom sreće,
U kalendar sudbine,
Možda,sve ono čega nije bilo,
Bude opet, nas dvoje zajedno
Svakog ljeta,jeseni,zime
I proljeća ranog.

Umorno srce moje

 

Dozrela svjetlost naslanja lice na moje čelo.

U slutnji u čežnji,

Daljine,daljine prokletnice!

Vi ostavište samo krik zaleđen na usnama,

Da još uvijek odjekuju hodnicima

Praznog života.

Čekam tvoje pismo odgovora,

Da tvoja sam,da tebi pripadam.

Plašim se da ga dočekati neću,

Da ćeš već sutra pronaći drugu sreću.

Dok ruka moja nježna,bijela

Probada srce i sve teške riječi,

Koje ti nikad nisam imala snage reći.

Umorna sam,

Umorna klesajući tvoj lik u svojoj glavi,

Svjesna da  nitko od njih ne zna

Da smo postojali samo jedno ljeto.

Sad tražim utočiste za svoje umorno srce.

Znam da svaki put zaboraviš ugriz one kušnje

Koja nam je dana,

Kad pogledaš drugoj ljubavi u oči.

Radosti moja u tugu pretvorena

 

Nadomak Čovića slušam kišu,

Kako prede hladnim suzama.

Zavodi cestu,

Polja prostom utjehom žeđi.

Osjećam ranjeno srce od prošlosti,

Prema rasponu nezasitne samoće,

I stvaram mučan izvor iskrivljenih misli.

A Gacka, teče nekud u daljinu,

I za sobom ostavlja začuđenu hladnu goru.

Kud li žuri?

Samu sebe gora pita.

Zar bez objašnjenja da se tako skita?

Shvatila je Gacka što goru i šumu muči.,

Pa dok tako protjecaše,

Zamisli se ona u duši.

Bit će tužne kad saznaju,

Da u krilu riječnom,

Nosim ljubav dvoje mladih,

Jer joj ne biješe ni spasa,ni lijeka.

S tim mislima,

Nastavi ona put u žurbi kroz svoju dolinu,

Da ljubav preda zaboravu,

I prošlom vremenu.

A ja osta sama,

Kao žena bez imena i glasa.

                                                                ...crnom jelenu...

Strepnji i Tajni

 U zadnje vrijeme suzne su noći,

Duša je moja mirna i plaha.

Noći tamna,

Noći hladna,

Zašto si istrigla ruku iz njegove,

I nisi dala da me vodi kroz tebe,

Koja si mi jednom donijela ljubav 

Za život cijeli.

San ne dolazi...

Rado bi sad pošla tebi,

Tuga mi neda,

Ona je u meni i izvan mene.

U meni je onako kako ona hoće,

Jer nema onoga što želi moja osjećanja

I nježnosti.

Tiha pjesma

Kad pjesma utihne,

Tražim njegovo lice.

Dozivam nečujan korak,

Iza kočenih zimskih predjela zime.

U presušenim fontanama,

Bacam novčić za sreću

I odlazim na rijeku,

Opet dozivajući korake,

U obrisima nada.

Vrati mi Bože,

Našu zagubljenu sreću,

Na granama starog jablana,

Onoga koji je ostao lutati zlatnim poljanama.

Zov kratkog trena

 

Jesen plovi prema kalendaru u nadi za što bržim dolazkom.

Kroz suze svoje već vidim zimske kiše,turobne samoće,u pustim danima čežnju svoju...
Trag nam se izgubio u prošlim vremenima.
Ostala su samo sjećanja urezana u naša srca kamena.

Ispod kože uvijek kuca to nemirno srce, i zvijezdane kapi prošlosti pretače u gorak kalež gorčine,što ga ispija svaki dan.

Pamtim protekle rijeke snopove sreće što nam obasjavju put.
Pamtim.
Zaboravila sam crte tvoga lica.
Zaboravila sam.
Iako na usnama osmijeh,misao nema veze s tim i stalno je prisutna u uzdanu hladnog jutra i maglovite noći.
Možda se lomim danima,mjesecima i godinama.
Možda.
U daljini moja ljubav još za tobom treperi,kao drugo nevidljivo srce.
Predamnom stoji i diše nadanjima krhkim.
Moj zaključani pogled probudi suza spuštajući se na usne,nestade u tuzi razočaranog lica.

Zaogrni samnom ljubav snopovima sreće da opet pokazuju putokaze tamo gdje smo nekad postojali nas dvoje.