Jesen plovi prema kalendaru u nadi za što bržim dolazkom.
Kroz suze svoje već vidim zimske kiše,turobne samoće,u pustim danima čežnju svoju...Trag nam se izgubio u prošlim vremenima.
Ostala su samo sjećanja urezana u naša srca kamena.
Ispod kože uvijek kuca to nemirno srce, i zvijezdane kapi prošlosti pretače u gorak kalež gorčine,što ga ispija svaki dan.
Pamtim protekle rijeke snopove sreće što nam obasjavju put.Pamtim.
Zaboravila sam crte tvoga lica.
Zaboravila sam.
Iako na usnama osmijeh,misao nema veze s tim i stalno je prisutna u uzdanu hladnog jutra i maglovite noći.
Možda se lomim danima,mjesecima i godinama.
Možda.
U daljini moja ljubav još za tobom treperi,kao drugo nevidljivo srce.
Predamnom stoji i diše nadanjima krhkim.
Moj zaključani pogled probudi suza spuštajući se na usne,nestade u tuzi razočaranog lica.
Zaogrni samnom ljubav snopovima sreće da opet pokazuju putokaze tamo gdje smo nekad postojali nas dvoje.
Nema komentara:
Objavi komentar