Umijeće života je živjeti bez voljenog bića.
Gledati kako tuđe lice ljubi,
Kako rukom svojom ljubav joj nosi.
Tim umjećem živim ja.
Ni kriva ni dužna,
A da sam barem u tebi ostavila trag,
Kao što si ti u meni,
Neku misao ili želju,
Da mi se još jednom vratiš.
Da me se po tome sjećaš,
Da ne izblijedim.
Postala sam bezimeni cvijet,
Ubran u polju života,
Nježan i slab,
Koji je prošao kroz tvoje prste,
Poput trna bačen van.
Nastavio si dalje sa svojim životom.
Ne prolaziš više putem gdje je ostao cvijet,
Da li je uvenuo ili te čeka,
Sad samo nebo zna.
Nema komentara:
Objavi komentar