IZLET DUŠE

 

U skopu manifestacije Mala scena Plitvička, dana 19. lipnja u Narodnoj knjižnici Plitvička jezera moja je malenkost održala svoju drugu po redu promociju. Iako pred malobrojnom publikom moj Izlet duše zaodjenut stihovima o prekrasnom Ličkom kraju i ljubavi, nije ostavio ravnodušnim nikog. Još jednom sam pokazala kako ne treba ostati površan i prolaziti svjetom sa poluotvorenim očima, uzimajuci ljubav kao nesto najljepše i nadogradivati je maštom već, ono što imamo, i kad izgubimo trebamo gledati i nositi sa manje lijepim stvarima, jer samo tad ostajemo svjesni svojih rana i ožiljaka.

Evo kako je to izgledalo iz fotografske perpektive:

 

Veliko hvala ravnatelju knjižnice gospodinu Mili Mecevu na susretljivosti i pažnji. 

Dragi moji prijatelji, ostajte mi dobro, uzivajte i dalje u mojim stihovima ovoga ljeta, a na jesen se vidimo na još jednoj promociji u Otočcu.

Godine iskrenih suza

 

Na horizontima snova,

Tamo gdje sjećanje razbija zaborav.

Neka je zalutala lađa,

I stigla na obalu vjerovanja.

U ruševinama srca u kojima smo bili nekad,

Stoji i dalje tunel kojem nije bilo kraja,

Danas na kraju njega maglovito ogledalo.

Makarska,

I njeno beskrajno more nosi želje,

Pučina bez tragova za spašavanje.

Tamo smo se rodili,

Jednog ljeta, jednog lipnja,

Puni žudnje za zagrljajem.

Bio si lutalica,

Volio si plave daljine,

I kafanske zore,

Znao si da sam te voljela.

Tvoje oči prate me u stopu,

Spavaš u mojim osmjesima.

U jednoj od onih noći,

Kad smo gazili morem naše ljubavi,

Tražeći zajedničku budućnost,

Osjetih da nema naših mostova.

Htjedoh ti reći da sam te voljela,

No jeka tvojih nataloženih iskustava,

Zaustavi u tebi moje misli.

Zapljusnu me istina prošlih vremena

i

Godine iskrenih suza.

Tamo negdje daleko

 

Tamo negdje daleko gdje počinje istina,

Rođena prije mnogo vjekova,

Na jednom proplanku, u zagrljaju Gacke.

Kad se ugasi svaka laž,

I nestanu svi,

Osim vjetra lahornog,

Što od vrha prema dolje,

Odnosi svaku moju sumlju,tugu i nemir.

Tamo negdje daleko u snovima,

Istkanim od čežnje,

Pokidanim iluzijama i maštom,

Tamo ja živim već godinama.

Poljubi me sad,

S nježnim dodirom na licu,

Da još jednom pročitam život svoj,

U tvojim očima,

Jer nestat ću još danas.

Bijahu vječno osuđena na tebe,

Navikla mi duša na glas tvoga pjevanja.

Svitanje mi ozdravljenje ne donosi,

A ni noći slobodu.

Tamo negdje daleko,

Kad dođe naše vrijeme,

Kraće od života duge,

Voli me barem tad,

Da umre mi duša na kraju sretna!

Grijeh u kojem izgaramo

Život se rađa jutrima,

Bujicom tvojih poljubaca,,

Koji sapiru noćni mir,

Oplemenjujući smisao buđenja.

Često samotna u svojim žudnjama,

Svećenjiče svetišta srca mi tužnog,

Čuvaru oltara moga života.

Vodo sveta što mjenjaš suze moje za njim.

Razigrana strasti,

Zaljubljenosti naša,

Utjelovljena u sutonima i svitanjema.

Još me prate titraji našeg prvog poljubca,

I zvuk zvona crkve tog jutra.

Ovjekovječeni nemir na njegovoj prvoj misi.

Zahvalnice božanstvu koje pokrenuše

Vrtlog našeg upoznavanja,

Nesagoriva svijećo žrtvene istine,

Da voli me!

Ispovjed grešnih duša

Mjesečina se skrila,

Teškim maglama nesanice,

U habitu pred križem klečiš,

Posramljen grešnik,

Svjestan sebe pred čistim svijetlom Njegovim.

Crno zaklanjaš lice.

Pokušavao si pobjeći od želje za mnom,

Da ne čuješ moje molitve,

Da ti oči ne vide moje lice uplakano.

Zakleo si se Svevišnjem na vječne zavjete,

Samo da se oslobodiš muklih strahova izustio si;

"Oče,zavela me!"

Dođoh dušu da ti ispovjedim,

A ne grijehe svoje stvarnosti.

Pogledi nam se pomilovaše željno,

Usne se na tren pomjeriše,

Ali ostaše nijeme.

Nježni čuvar na vratima crkve,

Tvoje su tople ruke,

Što blagoslov mi daju,

A dodir njihov zauvjek ostaje

Uronjen na čelu.

Dolaziš s buketom Božije riječi,

Dok ljubav moju uvlačiš kroz otvoren prozor

Svoje sobe.

I tiho mi šapćeš u razgovorima,

Nježnim tonovima pijan:

"Grijehom te svojim ljubim,

Od onoga što jesam.

Uzvraćam ti osmjehom,

Vjerujem tebi djevo moja,

Zbog koje vječnu smrt sebi potpisujem."

Otrgnut iz vjernosti služenja Bogu,

Posramnjen pred samnim sobom i ljudima.

Vapaj iz mog sna

Noć, mi najviše na tebe dušo miriše,

Kako ne bi sad na ovoj kiši da te opet poljubim.

Koliko zora još samo nismo dočekali?

Prosim vjetar, da mi čežnju ne rasplamsa,

Dah mog vapaja, i u snu je grčevit.

Put kroz koji sam prošla,

Potražit će kist tvojih suza,

Jecaja dno sa odrazom grižnje savjesti.

Izgubit ćeš me kao ukradeni osmjeh umornoj majci.

Pusti da te milujem,

Poljubcima da te kupam svojim,

Kad mi jednom bijeli veo stave,

Daleko od svega,

Daleko od svih,

Ja ću opet šaptati svoju gorku sudbinu.

O, kako samo narastem,

Sjenom od tvog lika u svom snu.

Plačem i čujem glas tvoj,

Nema za mene spasa ni na zemlji ni na nebu.

IZLET DUŠE predstavljanje prve zbirke pjesama

Svi koji nisu imali prilike biti prisutni na promociji imaju mogućnost da je pogledaju putem ovoga video zapisa.

IZLET DUŠE-promocija

Prva knjiga koju je moja malenkost izdala, ne skida zadovoljstvo sa moga lica već nekoliko dana. Znate onaj osjećaj kad želite da sve ispadne dobro i kako vi želite? Ali šta da radimo kada se na jednom mjestu osjeti toliko pozitivne energije i gdje vidite da su došli svi ljudi koji su baš željeli da budu tu?

Odgovor; To se upravo desilo te večeri. Svi smo uživali.

 

Dana 29. Svibnja 2013.godine u prostorijama Gradske galerije u Bihaću održana je promocija moje prve samostalne zbirke IZLET DUŠE, koja je ujedno i plod mog dugogodišnjeg pisanja. Mislim da svaka prva zbirka pjesama treba da se temelji na iskustvu "Nevinosti i Naivnosti" i da se tako nedostižno iskustvo nastoji sačuvati u poeziji koliko god je to moguće, bez obzira na ovladavanje tehnikom, odnosno stjecanjem znanja o tome kako napraviti dobru pjesmu. U ovoj zbirci sabrana su sva moja iskustva;književnosti,ljubavi i prijateljstva.

Počastit ću vas slikama koje će vam najbolje dočarati ono o čemu vam pričam.

 

Uvodni govor je držao gospodin Vinko Šantić. U ulozi promotora i modelatora moje knjige je bio dr. Slavo Grgić. Stihove je interpretirala moja prijateljica Antonija Kolić, kao i ja sama.

Fantastičnom interpretacijom na gitari nas je pratio Zdravko Ivanek.

 

Pisanjem poezije bavim se još od osnovno školskih dana. Pišući poeziju stvaram nešto vrlo osobno. Pretačući svoje misli,želje i htijenja u pisanu riječ. Pisanjem otvaram dušu, odnosno čistu emociju koju oduvjek i zauvijek živim. Odlikujem jedan svijet u kojem mogu biti sve što poželim kreirajući ga na način ispreplitanja stvarnih događaja s najdubljom maštom i snovima.

 

Tko osluškuje tišinu, proživljava prazninu i trag za samim sobom taj neće razumjeti moj način pisanja.

 

Cvijet treba sunce da postane cvijet. Čovjek treba ljubav da postane čovjek.

Hvala mojoj obitelji i prijateljima, što me prate na mom putu do ostvarenja mojih snova.

 Na kraju smo se svi počastili "Slatkom knjigom"

Veliko hvala svima i iskreno se nadam da će uskoro moja knjiga dobiti novu sestru ili brata!

Knjige možete naručiti preko e-mail: ivanmarinic@live.com ili HKD Napredak tel./ 061 965 315.