Mjesečina se skrila,
Teškim maglama nesanice,
U habitu pred križem klečiš,
Posramljen grešnik,
Svjestan sebe pred čistim svijetlom Njegovim.
Crno zaklanjaš lice.
Pokušavao si pobjeći od želje za mnom,
Da ne čuješ moje molitve,
Da ti oči ne vide moje lice uplakano.
Zakleo si se Svevišnjem na vječne zavjete,
Samo da se oslobodiš muklih strahova izustio si;
"Oče,zavela me!"
Dođoh dušu da ti ispovjedim,
A ne grijehe svoje stvarnosti.
Pogledi nam se pomilovaše željno,
Usne se na tren pomjeriše,
Ali ostaše nijeme.
Nježni čuvar na vratima crkve,
Tvoje su tople ruke,
Što blagoslov mi daju,
A dodir njihov zauvjek ostaje
Uronjen na čelu.
Dolaziš s buketom Božije riječi,
Dok ljubav moju uvlačiš kroz otvoren prozor
Svoje sobe.
I tiho mi šapćeš u razgovorima,
Nježnim tonovima pijan:
"Grijehom te svojim ljubim,
Od onoga što jesam.
Uzvraćam ti osmjehom,
Vjerujem tebi djevo moja,
Zbog koje vječnu smrt sebi potpisujem."
Otrgnut iz vjernosti služenja Bogu,
Posramnjen pred samnim sobom i ljudima.
Nema komentara:
Objavi komentar