Htjela bih što prije u haljini bijeloj,
Stopalama svoje mladosti zakročiti u vječnost.
Da oluju ljubičaste patnje,
Zauvjek napustim.
Udišem ljubav, ali ne zdravim od nje.
Grlim krunicu i u njoj Boga,
Ne dozvoljavam mu da mi oduzme sjećanja,
Krasim glavu vjencem crnih latica,
Želim zatvoriti vrijeme u srcu i umrijeti.
Osluškujem tišinu,
Vidim i dubinu u koji bi sad pala.
Dubinu koju je donedavno ispunjavala snaga,
Duša nema prošlosti.
Vidim misao na križu raspetoga,
Prepoznaje moju tugu, strah i bol.
U zatamljenom ogledalu vidim svoje drage pokojne,
Čežnja se samo širi prostranstvima uma.
Sve je u meni još više postalo ogoljeno i prazno.
Nema komentara:
Objavi komentar