Noć je sumnja

Ima boli koje nestaju u daljini,

Ima onih koje vječno ostaju u nutrini.

Ali noć, 

Ona je velika sumnja svijetova i ljubavi.

Znam da ti je potreban dan,

Da ti kažem da je dan,

I da sam ja tu!

Od silnih rušenja povjerenja,

Da je svjetlost,

Da nam ljubav još ima krila 

I cvijeta noću,

Moram ti reći.

Znam da drhtiš i šutiš,

Potreban ti je moj glas,

Da ti potvrdi da u golemoj udaljenosti

Pripadaš samo meni.

Okušala sam prečace uzane i opasne prolaze,

Ali opet ušla u tvoju široku dušu,

Ljestvama oprosta i ranjene topline.

A ti si tražio uska vrata moje iskrenosti,

I ostao sjediti tu na zagonetnom

Pragu moje duše...

Nikad ne žalim

Pahulje snježne ove večeri,
Tope se na mojim trepavicama.
Kuda li duša slomljena odlazi?

Svud oko mene neka nevina bijelina,
U njoj uljuljkana usnula je tišina.
Kuda da ide ovaj pjesnik,
Što mu snove razgoni mašta živa.

Na dnu njegovog dlana leže prevarene nade,
Znao je nekad pjesmom više reći nego slikom,
Ali otupile su njegove čežnje,
Sa bojom kasnih jesenjih kiša,
Koje na jezeru spavaju.

Ne nikad ne žalim,
Što sam neshavćena,
I nikad nisam obrisala tužnu pjesmu,
Jer ona samo u valovima riječi,
Hrani moje dubine,
I odaziva se na moje jeke...

Misterija

 

 Čemu ljubav da se nada,
Kad put do tvog srca zatrpan je snijegom
I šibaju ga oluje.
Želim zaboraviti sve i udisati proljeće,
Starih buđenja.
Želim svoje nesigurne korake pretvoriti
U sretno putovanje, ali
Bilježnica ova mi je dom,
U nju pišem,
Jednom koje je dušom ljubio,
Ne ljubi vise tako lako.

Svirajte svirci duši mojoj,
Što luta ko ostavljeno pseto.
Ja živim najviše u društvu samoće,
I držim se ljudi sa dna života.

Naći ću utjehu u pjesmi vašoj,
Čestitajte mi s njom još jednu godinu života,
Brzo prodose one nema im povratka.

I u sve drage riječi uvukla se samoća,
kroz pogled danima tama će se provlačiti.
Sjaj sunca sada tako malo znači,
Tvoja ljubav ne zrači vise kroz mene,
Nema nas vise nema.

Šta je to sa životom?

 

Lažan je svaki osmjeh moj,
Kad mi očaj obraze miluje,
I postoji sjaj od suze u oku,
Kad se u njemu ogleda svaka slutnja,
Da nas više nikad neće ni biti.

Ne kuca oprost na vrata,
Treptaj duše je siromašan,
Kad me noć nebom zakrili,
Otvorenih dlanova spremna sam nositi svoje bol.

Uzimam dio tvoje sreće,
Kad osjećam sve naše zajedničke trenutke,
Svaki trenutak je vrelina,
Tvoje drhtaje osluškujem,
Ne znam kuda će me odvesti ova tvrdoglavost,
Ali samo sa tobom želim otići.

Zar je moj plam za oprostom,
Tebi samo iskra koja je nestala u rijeci,
I tražim odgovor za bol koja caruje bićem mojim.

Dubine mojih pogleda nisu naše put do nove šanse,
Skupljam hrabrosti da pogledam u ogledalo svoje oči,
I tamo pronađem suze,
Suze istine, i svoje krivnje.

Daleko je sreća

 

Tama prekriva tihe čežnje,
Stragovi ne prestaju.
Sad kad sam ostala sama,
I tišina me plaši.

Tražim te u samoći,
A sve što vidim je praznina.
Dok mrak briše svaku nadu,
Ulice ostaju bjele od snijega,
Samo u zvjezdama ostaju tvoje usne.

Zavijanje vuka navještava bolnu ljubav,
Gledam kako hladni vjetar jede moju dusu.
Nahraniti tugu je kao reći dvije riječi balade,
Od kojih je samo jedna njena riječ.

Daleko je sve što je jučer bilo,
Dišem kako dišu planine,
Rana je u grudima,
I jeka u njima ponavlja ti ime...

Daleko je sreća...