Pahulje snježne ove večeri,
Tope se na mojim trepavicama.
Kuda li duša slomljena odlazi?
Svud oko mene neka nevina bijelina,
U njoj uljuljkana usnula je tišina.
Kuda da ide ovaj pjesnik,
Što mu snove razgoni mašta živa.
Na dnu njegovog dlana leže prevarene nade,
Znao je nekad pjesmom više reći nego slikom,
Ali otupile su njegove čežnje,
Sa bojom kasnih jesenjih kiša,
Koje na jezeru spavaju.
Ne nikad ne žalim,
Što sam neshavćena,
I nikad nisam obrisala tužnu pjesmu,
Jer ona samo u valovima riječi,
Hrani moje dubine,
I odaziva se na moje jeke...
Nema komentara:
Objavi komentar