Za jucer za danas za sutra

Kad jablani šapnu Lici,

Da ti zvijezde kradu jutra,

Moje srce ne zjapi prazno,

Bori se sa stihovima,

Za jučer,za danas,za sutra.

Kad mi Gacka svoje kapi,

U mjesečini kapne,

Ni tad mi duša ne spava,

Iako je noć tiha.

Kad mi usne tvoje,

Zapjevaju ukradenu pjesmu,

Vjetri moje duše,

Nose ti ljubav,

Za jučer,za danas,za sutra.

Strijela tvoje duše

Sanjive tišine okitiše mi lice u bijeloj tami prosinca.

Njegovim je imenom nebo isplelo sudbinu na kraju jeseni.

U zadnji dan godine stare volim te,

U lugovima svog srca.

Kradu te moje pjesme,

Prate te moje geste,

Po tragovima te znaju moje ceste.

Prepoznaju te stražari mojih snova,

Kad zaspem navečer uplakana,

Što te nema da me griješ kroz ovu maglu,

Samu i preplašenu.

Noćas upotrebljavam svoje čarobnjačke moći,

Pretvaram te u suzu,

Ali i u smijeh,

Nije isto,

Ne znam prave riječi,

Ali u suzu uspjevam svaki put.

I danas kao nekad uzimaš od života najljepše sate,

Istkane vretenom moje mladosti,

I skupljaš ih u lijevi džep svoje

Maslinaste košulje.

Granica izgubljene sreće

 

Dok si mi nježno milovao kosu,

Moje oči suze su krile,

Pogleda kao da nježnost prose,

Za tebe su samo prolaznost bile.

Danas se još samo pitam?

Hoćeš li se umoriti u mojim stihovima prostim,

Jer te kroz njih kao sudbinu vučem.

Ponekad usne uzalud ljube,

I daleka istina srca s vremenom se gubi

Okupana ljubomorom i strahom.

Život poslije tebe mi je velebni dvorac bez vrata,

Ali nećeš više u njega ući,

Tu vjetri studeni po navici pušu,

Tu velika je i teška samoća,

Što grli moju samotnu dušu.

Ja ću i dalje nastviti ljubiti plamene zore,

U njima je još ostao naš miris,

I granica izgubljene sreće.

Božićna slika

Žive jaslice Župa sv.Antun Padovanski Bihać 2012.

U naše malo skromno selo,

Došla je ta bijela starica,

Koja stoljećima caruje i živi.

Stavila je hladnu krunu,

Pa kao snježna kraljica sjela je na prijestolje,

I dahom sjeverca zaledila sve što joj se našlo na putu.

A, meni svejedno,

Nešto oko srca lijepo,toplo…

Jer znam da sam u svom Žegaru.

Kroz pahulje u izmaglici

Vidim Velebit, i bogato okićen bor,

Svjetlost lampe,žuto svijetlo širi,

Izgleda kao da oko njega lete bezbrojni leptiri.

Osluškujem potok Drobinicu,

Što vijuga niz usku Dražicu.

Bajka u selu,radost u zraku.

Božić stiže,ushićenje svud viri,

Toplina doma kroz tijelo se širi.

Mirišu kolači,

Što ih vrijedne ruke Madžarica napraviše.

Badnjak je,evo slama se žuti,

Djeca pod borom pjevaju pjesme,

Radosne svete,jer u štalici rodilo se dijete.

Na ponoćku valjalo bih ići,

Kroz snijeg i mrak,

Do crkve na vrijeme stići.

Kilometri do crkve nisu važni,

Jer Isus je taj što snagu nam daje,

Njegov blagoslov cijelu godinu traje.

Znam da se i naši zemljaci,

Ovih dana osjećaju ponosno,ali tužno.

Da bih rado voljeli doći,

I skupa s nama Božić dočekati.

Sudbina je takva,

Ne ispunjava želje.

Onima koji lutaju pustinjom svijeta,

Daleko od topline domaćeg ognjišta,

Kao i svima vama,

Iz mog i vašeg Žegara,

Nek' je Sretan Božić i Nova godina.

Putuješ svijetom ne nalaziš nas

 

Dok putuješ svijetom,

Ja pišem stihove,

To je jedino što sad imam.

Ograničio si svoju dušu,

Ne dopuštaš da u nju uđem.

Još uvijek pronalazim snažne stihove,

Kojima dajem dah,

I oživljavam našu mrtvu prošlost.

Ne gužvam papir na kojem su naša imena,

Ne prolijevam tintu po stropu,

Pokušavajući osloboditi svoju bol,

Jer mi još uvijek mnogo značiš.

Presušila sam sve one vjekove,

Tragajući za onim pravim čovjekom,

Kojeg sam upoznala jednog ljeta,

Posljednjeg.

Ljubav je naša vrijeme otkazanih vlakova.

Bog mi te u snovima ipak daje,

U stopu da me pratiš,

Obraze da mi ljubiš.

Povjerit ću ti svoje jecaje,

Da ih jednom kad u tišini budeš,

Nježno prigrliš.

Povjerit ću ti svoje nečujne korake,

Koji ti uvijek žele ići.

Putuj svijetom,

Ali kad-kad svrati i u naš grad.

Budi moj svjetionik

 

Utihnuli svi su vjetrovi.

Podno svjetionika galebi odmaraju.

Sjedim na molu,

I gledam dan kako se gubi u tami večeri,

Osjećam da vrijeme ide,

A ja ne mogu dalje.

Dovraga sve kad još o tebi mislim,

O poljubcima ukradenim u mraku.

Suza mi zasjeni zeleni sjaj u oku,

A usne podrhte dok stvarju grimasu plača.

Bez ičeg sam,odkad te ne viđam,

Sve mi je prazno,

Svaki dan i blagdan.

Budi moj svjetionik,

Pod okriljm ove hladne noći,

Moj put do kuće.
Zar je tako teško voljeti nekog,

Koga si već jednom volio.

Nemoj doći

 

Dopusti da noćas moje ruke,

Budu dostojne pisanja o tebi,

Ali ti nemoj doći.

Nemoj doći,

Sad kad mi se svi osjećaji iz ponora dižu,

I opet hrle da te vole.

Nemoj doći

Da mi dušu poljubiš do kraja.,

Mačem sudbine presječenu.

Možda me nekad poželiš,

Plaši me u dubini grudi,

Dok snijeg vani tiho pada,

Nikad me nećeš potražiti,

Jer sad ti ona pripada.

Ja bdijem

Noći samotne i snježne,

U mutnom oku samoća je,

Sama kroz inje tražila tvoje ruke nježne.

U kasne sate čujem plač kroz san,

Gdje si crni jelene?

Da mi razum spasiš tad.

Sad pišem riječi,

I ljubim te njima.

Htjela bih te grliti,

Al' drugačije vidjeti ne mogu,

Jer mi pogled muti od samoće zima.

Sanjam stvarni život

Ponekad ne želim da svane,

Jer još me samo u snovima ljubiš,

Ruke me tvoje griju,

Pogledi topli.

Dugo te nema,

Ali i kad dođeš ne želiš da me vidiš.

Nije da me ne voliš.

Samo te vjetar kao list lomi,

Jer znaš da mi duguješ ispriku,

Ljubav 

i

Jednu šetnju kroz grad.

Svakom novom zorom prebirem po sjećanjima,

Obak bola,

Kao vranino krilo zakrilo mi dušu.

Opet ću Božić dočekati sama,

Stojeći u noći,

Gledajući zvijezdu zadnjeg spasa,

I željet ću da budeš pored mene.

Tati koji je zaboravio da voli

 

Oče! Pročitaj ovo do kraja,premda ne želim da sa ovim bude kraj,nego početak.Više nema zapreke da budemo zajedno. Ona koja ti je u životu bila kriva,i kojoj si već davno okrenuo leđa,ostavivši je samu,otišla je,samo zato što si otišao i ti. Moja majka. Pogledaj na svoju ruku,pročitat ćeš njeno ime,još je ostalo istetovirano tamo. Ali vrijeme čini svoje. Koliko je vrijeme stvarno moćno,najbolje znaš ti. Ne želim te vraćati u prošlost,al' čula sam oče,početak je bio divan. Za vašu ljubav se daleko čulo,ali svršetak je bio bolan.Dugo smo te čekale. Nisi imao srama,reći mami:" Da je gotovo među vama,i da je ostavljaš.", već si to sročio na obični bjeli papir u tužbi za razvod braka i poslao. Uvijek je govorila unatoč svima koji su bili protiv tebe,i više puta: "Imaš,najljepše zelene oči,njegove. Kakav god da je,on je tvoj tata." Možda je njena krivnja bila u tome što te voljela,a u čemu je moja da sam tolike godine provela bez tebe. Pitam se i danas? Nije trebalo dugo proći da osjetim nedostatak tvoje,očinske ruke.Kad sam se skrivala pod pokrivač i plakala što i ja nemam tatu,mama bi rekla: "On ima još jednu Jasminu,koja je s njim,nisi jedina,to nek ti bude jasno." Znači da kad voli nju,voli i mene i ja sam njegova Jasmina. Kad njoj kupi lutku,i meni će samo je daleko ta Njemačka pa je ne može donijeti. Tako je to tad objašnjavala moja dječija glava. Sjećam se jednog poslije ratnog Božića,napadao je velik snijeg. Imala sam svega sedam godina,i tek sam krenula u prvi razred. Mama me vozila na saonicama do crkve,da dobijem paketić koji su za nas spremila djeca iz Njemačke. Ovdje je tad mnogoj djeci svašta nedostajalo. Cijelo vrijeme dok sam se vozila po hladnoći toplo sam u sebi mislila o tome kako si mi spremio lutku s loknicama. Konačno došao je moje red,uzela sam svoj paketić. Kad sam došla kući,i sjela na krevet da ga otvorim u njemu je bio jedan veliki plavi autić,skupina vojničkih figurica,bilježnica i olovka. Savršen dar za jednog dječaka.Ali ostala je olovka s kojom ti ovo pišem. Danas sam odrasla djevojka, koja tvojim i svojim zelenim očima biva svjesna svega onoga što vidi,da život nije više bajka te da sam ja zapravo odrasla bez tebe,i lutke. Imali smisla da ti onda pričam o svom djetinjstvu? A djetinjstvo je jedno. Čak i tad mnogo sam puta doživjela odraslu dob,jer nije bilo tebe da me braniš. Možda zbog toga imam neobičan pogled na svijet. Pogubno je reći da se ponekad osjećajem povezanija sa svojim psom i drvećem nego s tobom. Jednostavno nije te bilo da stvorimo "naš svijet". I nakon toliko vremena ti svoj smisao življenja i dalje vidiš u nebrojnim stvarima: novcu,ženama,uskim okvirima nacističkih vjerovanja ljudske politike,a ne Božije. U sebi se nadam da ćeš jednom shvatiti da je čovjek sebi bitan,tek onda kada su mu bitne osobe oko njega,a ne on sam. Prosjak svoje lice krije u prašini,nećeš valjda i ti kriti svoje kad me sutra sretneš,jer nisi došao na ni jedan moj rođendan i čuo recitaciju moje prve pjesmice. Što nisi bio tata kojeg se vrijedi sjećati. Neće valjda tvoje prezime koje nosim biti jedino što mi je ostalo poslije tebe.Ja sam osoba koja živi u svijetu gdje nema zidova,zato ti opraštam iako mi nisi mnogo dao. Međutim,također znam da i ti pamtiš moje grube riječi koje sam ti rekla,i da ih još dugo nećeš zaboraviti. Ja samo želim da me primjetiš i olakšaš mi životni brodolom,ali ti i dalje ulaziš u neke zagrljaje jer voliš svoju laž,više nego istinu da je život kratak,a tvoje kćer odrasta bez tebe.Djevojka,sutra žena s mužem ali uvijek tvoja kćer. Znam da rijetko plačeš,ali kad zaplačeš dvije suze su moje, jedna mamina,jedna moja. Kad bi svi pričali o tati,ja bi pričala o mami,jer moj tata je zaboravio da voli...

    Tvoja kćer!

Uzalud razbija moje srce

 

Sinoć,iz gužve mojih zamršenih misli,

Prenu me tvoj pogled,

Usporio si korak,

I pogledi nam se pomilovaše na tren.

Kroz sve zime,ljeta,

Kroz samoću dugu,

Srce zadrhti srećom,

Kao da smo se prvi put sreli.

 Prestadoše mi biti bolni rezovi na duši.

Rosne kapi,oko vapi,

Radosnice,na licu.

U raskoraku sreća i tuga.

Tvoja crna kožna jakna,

Sama tvoja pojava,

Mene čini vječnom robinjom tvoje ljubavi.

Na pragu moje sumlje,

Da bi me žarko zagrlio,

Sramežljivi,i skriveni pogledi

Potvrđuju da sam u pravu.

Iz dubine sebe,

I ja tebi šaljem toplinu svojih osjećanja,

Potaknutih nadom i čežnjom svih ovih godina.

Ali evo stiže ona,

Uzima ti ruku,

Jer zna da sad samo njenu kosu mrsi.

A nas dvoje k'o dva stranca postadošmo.

Gubeći se u daljini mislima osluškujem,

Kako odmiče još jedan dan prazninom

Ispunjen!