Dok si mi nježno milovao kosu,
Moje oči suze su krile,
Pogleda kao da nježnost prose,
Za tebe su samo prolaznost bile.
Danas se još samo pitam?
Hoćeš li se umoriti u mojim stihovima prostim,
Jer te kroz njih kao sudbinu vučem.
Ponekad usne uzalud ljube,
I daleka istina srca s vremenom se gubi
Okupana ljubomorom i strahom.
Život poslije tebe mi je velebni dvorac bez vrata,
Ali nećeš više u njega ući,
Tu vjetri studeni po navici pušu,
Tu velika je i teška samoća,
Što grli moju samotnu dušu.
Ja ću i dalje nastviti ljubiti plamene zore,
U njima je još ostao naš miris,
I granica izgubljene sreće.
Nema komentara:
Objavi komentar