Dopusti da noćas moje ruke,
Budu dostojne pisanja o tebi,
Ali ti nemoj doći.
Nemoj doći,
Sad kad mi se svi osjećaji iz ponora dižu,
I opet hrle da te vole.
Nemoj doći
Da mi dušu poljubiš do kraja.,
Mačem sudbine presječenu.
Možda me nekad poželiš,
Plaši me u dubini grudi,
Dok snijeg vani tiho pada,
Nikad me nećeš potražiti,
Jer sad ti ona pripada.
Ja bdijem
Noći samotne i snježne,
U mutnom oku samoća je,
Sama kroz inje tražila tvoje ruke nježne.
U kasne sate čujem plač kroz san,
Gdje si crni jelene?
Da mi razum spasiš tad.
Sad pišem riječi,
I ljubim te njima.
Htjela bih te grliti,
Al' drugačije vidjeti ne mogu,
Jer mi pogled muti od samoće zima.
Nema komentara:
Objavi komentar