Sretan Uskrs

" Neka svjetlo Uskrslog Krista ukloni tamu i obasja vaša srca novim svjetlom, koje donosi novu snagu i nadu u ovim teškim vremenima uz riječ ISUS-NE BOJTE SE JA SAM S VAMA. Želim vama i vašim obiteljima Sretan i blagoslovljen Uskrs."

Pisanice koje sam sama ukrašavala

Oni trebaju nasu ljubav

Svaki dan vičemo na njih,

A strah u njihovim očima je velik.

Često puta ih uz psovku,

 Pošaljemo uplakane spavati.

Bez poljubca i riječi da ih volimo.

Tučemo ih bilo malo ili puno,

Oni nemaju gdje pobjeći,

Ne mogu i ne znaju uzvratiti,

Jedino što znaju je plakati.

Neki idu do kraja,

Seksualno ih zlostavljaju,

A, oni odrastaju sa slikama.

Srama i trauma.

Sve to dobiju,

 Samo zato što nisu krivi ni za što,

Što se smiju glasno,

Što nas grle nježno poput Boga,

Pitamo se zašto ih on toliko voli?

Zato što opraštaju,

Vide samo ono dobro u nama.

Mi trebamo njihovu čistu dječiju dušu,

Da se poistovječujemo s njom,

Maleni su,

Ali gotovo uvijek imaju više nego mi,

Dajmo im svoju ljubav,čuvajmo ih.

Da jednom kad odrastu,

A mi ostanemo,

Stari,slijepi i nemoćni,

Oni čuvaju nas.

O mjeseče

O, mjeseče prijatelju dragi,

Reci mi tajnu,reci potiše

Da li su nam slične duše?

Zašto šutiš,prijatelju daleki

Kad te takvog vidim,

Sve me nešto oko srca zaboli.

Kaži mi jesu li tvoje zvjezdice,

Čule riječi njegove molitve,

Želi li me još uvijek,

Ili uspomenu na mene njeni dodiri ruše.

O mjeseče, 

Zašto mi pokaza njegove oči,

Zašto su suzne,

To mi barem možeš reći.

 Nećeš da odgovoriš,

Ako nije sretan s njom

Nestani prije ponoći,

Ako jeste,ostani sijati cijele noći.

Mrak!

Gdje nestane mjeseče?

Čiji su ovo jecaji?

Tajne što se sakriti ne znaju

Kako je nestvarno mirisati more,

Hvatati valove golim rukama,

Bahato ih pitati

-Kako je biti uhvaćen?

Vidim sjenu jednog čovjeka.

Kako mi se približava.

Stojimo jedno nasuprot drugoga,

Prevareni, ranjeni.

Tuđom i svojom rukom,

Gladni nježnosti, više nego kruha.

Dosta je godina prošlo kako smo se udaljili,

Jedno za drugo, znali smo samo da smo živi.

Da pokušamo iznova?

Ne, uvijek nestane nastavak puta.

Istrošili smo sve sretne trenutke,

Ispod vedre ljetnje duge,

Ceste nade ovog će nam se lipnja,

Konačno razići.

A sve češće poželim,

Da pođemo na one pute nekadašnjih letova,

U zagrljaju planinskog krajolika,

Gdje nas je začaralo sunce,

Dok je zaljubljenost blistala u našim očima.

Panično tražim kroz poderane džepove,

Samo jedan novčić da bacim u more,

Da mi ispuni želju,

Vrati nas i on ljetnju oluju.

Glasom hrapavim zapjevaše galebi,

Sve zvijezde zapljeskaše i spusti se noć

Usnula sam te

 

Sanjala sam te u proljetnoj noći,

Bio si u kožnoj jakni, 

Boje mokrog jesenjeg lišća,

Sve sam usnula lice,glas ti i oči,

Korake tvoje ulicama Čovića.

Usnula sam Gacku,

I nad njom jutarnju maglu,

Proljetnu studen i mraz.

Naše dvije duše kako šetaju,

Sretne i slobodne kao ptice,

Trošnim putem koji skreće u tvoje dvorište.

U granama golim zaspala ti pjesma,

Ni prsti ti ne umiješe da sviraju,

Već samo kosu mi mrsiše nježno,

Ljubio si me,nekako lijepo,

Ni prvi put nisi tako.

Ostao je poljubac i poslije sna,

Na srcu i usnama,

Ostao je njegov miris za još puno dana i godina.

Vječno grijem oblake čežnje

 

 Noćas su neke tuge skrivene u odajama moje duše,

Dok sa sjevernog neba pada kiša,

Sapirući sve moje snove i nade,

Ali uzalud joj,još mašte žive u meni.

Noćas su sa mnom i riječi bolne,

Koje govore o tebi,

Odavno plakala nisam.

Tamo negdje daleko,

Sve što ja zagrliti noćas želim,

Grli netko stran.

I poslije ovakvih misli,

Samo ćutanje i kap suze po očima ostaje,

Napuštam te

Čvrsto sam vezana snovima oko gležnjeva,

I tako već duži niz godina.

Ne mogu hoditi dalje od tebe.

Ti ionako ne čuješ jeku iz moje dubine.

Zaokupljen si vlastitim provodima,

Još se klanjaš svojim tragovima,

Na putu do njene postelje.

Napuštam te...

Ja sam ustvari nijema,

Ja glasa i riječi više nemam,

Nemam ni snage za dalje.

Ne šalji po vjetru miris suza.

Sjeti se kako me na koljenima,

Šibaš riječima ponosa.

Sjeti se,nek si proklet!

I dan kad sam te srela.

Tužna je noćas duša

Dok slušam violinu kako svira,

I jecaje joj svoje predajem,pomješane suzama

Ona mi dušu sobom previja.

Iz najdubljih kutova,procjepa moje unutrašnjosti

 Vadi osjećaje napojene tobom,i gorčinom. 

Vadi natoložene riječi,

Bogate ljubavlju nikad ne napisane,

 Nikad ne izrečene.

 Ona zna da te želim,više od sutrašnjeg dan,

Zna da ti na jastuku čuvam mjesto,

Oči tvoje smaragdne da još dugo želim gledati.

 Svira violina,

Dok mi ruka luta mrakom da dotakne ti lice,

Nježno.

Da mi tiho na uho s njom zapjevaš,

Da mi glas tvoj nemire smiri,

Da mi snage da.

Nema nocas snova,

Čežnja ih guta kao magla,,

Zatežem i zadnju strunu života jer znam nema nas.

Vojniče moj hrabri, 

Najveća istino i smislu moga življenja,

Na trenutak zavaraj mi sumlje,

 Da sad pripadaš njoj,

Ona koja je ostala prestala je da mašta.

Jelene moj crni,

Dozvoli da me opet od oluje štitiš,

Ja još uvijek vjerujem samo u tvoje ruke,

Tvoju blizinu i miris koji udišem.

Tanka linija

 

Poput rose na cvijetu,

Koja čeka vjetar da na tlu nestane.

Duša moja čeka tvoje korake,

Nakon toliko godina,

Da nad njima proplače.

Od sreće,od  tuge,od ljubavi.

Da učini nenadanu posjetu starom znancu,

Sa strepnjom prati svaki pređeni kilometar.

Plaši se da će zateći isto.

Majka tvoja će me dočekati nasmješeno,

Vidjet ću stari aerodrom,

Strari drvored ogoljen kako stoji uz Gacku.

Samo će nešto bitno nedostajati.

Ti nećeš biti tu.

Plašim se da više neću promatrati,

Igru tvojih pogleda.

Bojim se neće biti tvojih zagrljaja,

Tvog veselog smjeha.

Bojim se sve će biti različito.

Vi sad imate neke nove uspomene.

A šta ako se ipak sretnemo?

I ti se okreneš?

Uvjeri me da me ne voliš?

Ali bez prizvuka sujete.

Uvjeri me da te ona čini sretnom

Da ti kao ja može krasti osmjehe.

Uvjeri me da ne znaš tko sam?

Priđi mi i poljubi me u obraz.

Ako bude tako bježi, što dalje od mene.

Odlazi.

Znaš da mi je tanka linija između oprosta i pristanka.

Nemoj da se okrećeš.

Da mogu i ja oči sklopiti pred vidicima tvojim,

 I ne vrati se više.

Proljeće nije naše vrijeme

Možda se opet sretnemo u ovo proljeće rano,

Tiho prođi dalje ne diraj mi želje.

 Da popijemo šolju čaja,

Pokvasimo osušene usne

Nijeme godinama.

Rano proljeće nije naše vrijeme.

Ono nosi tugi i razočarenje.

Zato ja uvijek ćutim i mislim o ljetu,

Kad si mi otimao uzdahe.

Nije vrijeme da budemo iskreni,

Jer previše se toga još u lažima gubi.

Opet kad se poljubiš s njom,

Na vatri strasti izgorjet će sve što je naše,

Do pepela i manje.

Kao list u listopadu kad ga oluja odnese,

Možda i nas prenese,

Opet u lipanj negdje na početak našeg kraja.

Zbogom sad lađo moja

 

Tihi nemiri unutar mene.

Neka oluja strašna se sprema.

Noć tamna i hladna,

Sjedam u svoju lađu da odplovim,

Tamo negdje daleko,

Gdje tebe odveć nema.

Samo kofer jedan stari nosim,

Pun polomljeni stvari.

Gledam kroz dvogled jednu točku,

Koja spaja zemlju i nebo.

Kompas ne pokazuje ni jednu stranu svijeta.

Pokvaren je tvojim lažima i osjećajima.

Iz drvenog kofera vadim par listova.

Olovkom počinjem da vežem životne priče stih.

Dok moja lađa snova ka nepoznatom plovi.

A u srcu osjećam nadu da negdje opet tamo,

Negdje veoma daleko...

Mi ponovno bit ćemo mi.