Tihi nemiri unutar mene.
Neka oluja strašna se sprema.
Noć tamna i hladna,
Sjedam u svoju lađu da odplovim,
Tamo negdje daleko,
Gdje tebe odveć nema.
Samo kofer jedan stari nosim,
Pun polomljeni stvari.
Gledam kroz dvogled jednu točku,
Koja spaja zemlju i nebo.
Kompas ne pokazuje ni jednu stranu svijeta.
Pokvaren je tvojim lažima i osjećajima.
Iz drvenog kofera vadim par listova.
Olovkom počinjem da vežem životne priče stih.
Dok moja lađa snova ka nepoznatom plovi.
A u srcu osjećam nadu da negdje opet tamo,
Negdje veoma daleko...
Mi ponovno bit ćemo mi.
Nema komentara:
Objavi komentar