Između nas

Tvoji putovi vode u obaveze i poslove,

Ja čekam tvoje obećanje,

Ja čekam svoju budućnost.

Znaš teško mi je brojati sekunde zaljubljenih misli.

Utonuti u san i sanjati tvoje buduće dodire.

Koliko još moram čekati?

Utkala se ta dvojba u moje vrijeme.

Nije proplakala sudbina,

Već su noći pustile plač.

Vjeruj mi dušo,

Vratile su se nevjere,

A poneke staze uzgajaju drač.

Znam da se vrata mogu samo otključati istinom,

A ključ je ispod prošlosti i zamagljenih obećanja.

Uz tvoje govore sad samo stoje magle,

Nisu ti oči iskrene,

Prašina im čini suze.

Možda tvoje dobre namjere samo lebde,

Negdje na obroncima naših snova,

Ali još o njima sanjal nisam,

Možda je to samo istina dostojna odabranima

Nekako sam nesvjesno stavila nasu ljubav na oltar,

Sutra ću s lakoćom biti tek tvoja sjena,

Strankinja sa one strane istine koju sam sanjala.

Znaš da sam tvoja kao jučer,

Tako i sada i na čas naše vječnosti.

To je jedini znamen ljubavi....

Bijele breze

U meni umire žar,

Ostaju samo riječi koje se slažu u pjesmi.

Nestaje ruka moja u tvojoj,

Koju sam sanjala.

Nasukani izdisaji umiru na obali razočarenja,

Hej,živote sjećaš li se kako je mrisala ljubav,

Kao rosno jutro,

Kao suza radosnica,

Kao lijepa djevojka u čipkanim rukavicama.

Da si ti bio malo blaži,

Možda bi bijele breze nosile moje i njegovo ime,

Kao ožiljak davnina,

Kao priča za mladost,

Koja diše ovih nekoliko tužnih godina.

Sjeti se živote,

Kako je život mirisao,

Dok si njegove usne ostavljao na mom tijelu.

Kad si mi rekao da je dio mene.

Danas sam nitko i nemam nista,

Lijepa djevojka koja ne leti već hoda.

Ali postoje životi napisani tintom koje ne briše,

Izgubljena istina koja se uvijek pronađe,

I prava ljubav se na kraju ipak sastane.

Kutak duše koji plače

Prašnjav put u zagrljaju kamenitih sjena.

Željna sačuvati ona sjećanja što su navirala.

Ali ona postadose prašina.

Duša bez prozora,

Suze u očima svojim ispiru noć,

A mjesečina im krade sjaj.

Sjećanje uvijek bolno,

Već odavno tišina u njemu vlada,

Ja neću ni u snu da je skrivam,

Al vidi se iz daljine,

Da u toj tišini još jedna uspomena svjetlost čini.

Možda još samo ona da si živ.

Puno je vremena proslo,

A nismo se vidjeli,

Jedno drugom u oči pogledali.

Oblaci u rukama mekim,

Rasipaju nježnost.

S dalekom zvijezdom sastao se pogled i luta,

Traži naše poglede i drhtaje u duši.

Sanjam tvoje ruke,

Kako grle moju obalu,

Sanjam naša svitanja u oku od tihog toplog žala.

I zaista kažem ti,

Sve piše u očima i zvjezdama,

Sve što nikad neće biti izgovoreno.

Već u buđenju

Po ocvalom pejzažu ko mrak razljeva se tuga,
Na horizontu života stoji milijun pitanja.
Iz nesna svjetlost niče,
Još uvijek bolujem za tvojom uspomenom
Začetom u besanoj noći.

Na prozoru stvarnosti blijede moji snovi.
Ne želim osmjeh za skrivenu istinu,
I tako samo postojiš u pjesmi.
Dah tvoj kadkad naleti kao ljetna kiša,
I onda se izgubi svaki trag svježini.

Uzalud se naprežete misli moje,
Ko strune na gitari,
Uzalud te pjesmo pisem kad patnju išćeš!
Želim samo usnuti sklopljenih vjeđa,
Jednu ljubav,
I da mi ništa ne ometa tu naslućenu tajnu,
Tek nekad lišće nek zašušti ponad snenog huma,
Sluti je duša od rođenja,
Želi ga srce donijet mjesečini,
Suputniku mojih noćnih bdjenja.

Zora

Napisah pjesmu ovu,
S perom iz jastuka tvog bolesničkog,
Da se dusa lakse s tugom nosi,
Da naviru mi sjećanja.

Proljeće je došlo,
Procvale su ljubičice,
Zapjevale su pored naše kuće ptice,
A oči moje ocvale su iskrom mrtve sreće,
Da ćeš mi danas doći.

Sunce me budi u naručje mi stavlja tugu,
Duboku i daleku kao što si ti sada.
Mahni samo rukom jednom,
Izmami majci osmijeh na lice.
Pokaži joj se iza oblaka meka,
Već drugu godinu za redom ona te čeka.

Osmjeh je njen umro,
S tobom otišao,
Čeka ona noću da dođeš u pohode,
Makar u snu prekineš joj samoću.
Da se s tobom u njemu smije,
Da joj još jednom srce poskoči,
Hladna kuća da se zagrije,
Da ti vidi oči.

Pustilo bi oko suzu,
Da u njoj ne utopi sjenu tvoju,
Al ne smije jer tragovi tvoga bola,
Putuju mrakom u vagonu umornih naši srca...

Na licima našim tužna je bora,
Bezbojna i čežnjom preplavljena,
Prestrašna je za nas ova zora,
Umrlo je tiho jedno vrijeme sreće,
Odjeveno u haljinu vječnosti.
Ne osta ni prstohvat nade da ćeš se vratiti.
Život je u šutnji umro.
Tuga se na prste propela,
Boluje noć neizlječiva,
I molitva se na koljena spušta.
Uzalud te sanjam, uzalud ti pisem,
Daleka si vjetrovima, a bliza mojim sjećanjama.