Prašnjav put u zagrljaju kamenitih sjena.
Željna sačuvati ona sjećanja što su navirala.
Ali ona postadose prašina.
Duša bez prozora,
Suze u očima svojim ispiru noć,
A mjesečina im krade sjaj.
Sjećanje uvijek bolno,
Već odavno tišina u njemu vlada,
Ja neću ni u snu da je skrivam,
Al vidi se iz daljine,
Da u toj tišini još jedna uspomena svjetlost čini.
Možda još samo ona da si živ.
Puno je vremena proslo,
A nismo se vidjeli,
Jedno drugom u oči pogledali.
Oblaci u rukama mekim,
Rasipaju nježnost.
S dalekom zvijezdom sastao se pogled i luta,
Traži naše poglede i drhtaje u duši.
Sanjam tvoje ruke,
Kako grle moju obalu,
Sanjam naša svitanja u oku od tihog toplog žala.
I zaista kažem ti,
Sve piše u očima i zvjezdama,
Sve što nikad neće biti izgovoreno.
Nema komentara:
Objavi komentar