Po ocvalom pejzažu ko mrak razljeva se tuga,
Na horizontu života stoji milijun pitanja.
Iz nesna svjetlost niče,
Još uvijek bolujem za tvojom uspomenom
Začetom u besanoj noći.
Na prozoru stvarnosti blijede moji snovi.
Ne želim osmjeh za skrivenu istinu,
I tako samo postojiš u pjesmi.
Dah tvoj kadkad naleti kao ljetna kiša,
I onda se izgubi svaki trag svježini.
Uzalud se naprežete misli moje,
Ko strune na gitari,
Uzalud te pjesmo pisem kad patnju išćeš!
Želim samo usnuti sklopljenih vjeđa,
Jednu ljubav,
I da mi ništa ne ometa tu naslućenu tajnu,
Tek nekad lišće nek zašušti ponad snenog huma,
Sluti je duša od rođenja,
Želi ga srce donijet mjesečini,
Suputniku mojih noćnih bdjenja.
Nema komentara:
Objavi komentar