Opet se javljaju,
Negdje duboko u meni,
Nečujene i sjetne naše nježnosti.
Dodiruju dubine moje uspavane duše,
Ostavljajući tragove u melodičnim koracima.
Nisu zaboravile milovanje i toplinu tvojih ruku,
U zaleđenim mirisima naših noći.
Ti si tako dalek svemirima,
A ja uspavana čarima samoće.
Bezbroj puta ih u tišini zovem,
A čujem samo krik ostarjelog bola,
Misli se zaleđuju u pogledu praznine,
Tišina nemir vuče.
Uvijek ti pletem stihove,
I u njima nježnosti naše,
Usred zime, tople i meke.
Nakon godinu i nakon dvije,
Ali vrijeme vise nije za snove,
Za mene.
Sve se to skrilo u izgubljenim pogledima,
Krivim pravilima igre,
A istina je ovdje iza plamenih zidova,
I podsjeća me na ljubav,
Koja ne umire.
Ovo je java koju zivim,
Rastopljena zabludama,
Krivih shvaćanja.
Nema komentara:
Objavi komentar