Putnice moja među zvijezdama vječnosti,
Sjećanja naša što te prate u usamljenim šetnjama,
Tvog novog grada, kako si mi?
Život mi protječe u sutonu hladnom,
Kroz jesenje magle što na ulice žure.
Hladnim rukama,
Što trljaju jedna drugu,
Vežem svoje cipele.
Stežem snop ne prežaljenih želja,
I došušti vjetar topao.
Tišina izvire iz duše s pogledom na našu kuću.
Hladna soba na njoj su uvijek zatvorena vrata.
Ulaz se naplaćuje tugom,
Na zidovima nevidljive stoje slike zajedničkih trenutaka.
Koliko god godina da prođe.
Neće suze naše presušiti kao umrli oblaci.
Nema komentara:
Objavi komentar