Tiho pahulje padaju, guta ih mrak.
Sjene su vitke na zamoru dana,
Obrisi izgubljenih osjećanja,
Odlaze kroz kapiju hladnoće,nekud daleko.
U noći kao što je ova,
Iz pogaženog srca najveća se tuga diže.
Ona želi da me nema,
Već se očaj javlja i baca me u praznu postelju,
Iz koje je tvoj miris davno izčeznuo,
A jastuk suzama natopljen.
Uzalud tražim spas u sjećanjima,
Kad te i u njima njen zagrljaj otima.
Tad utonem u san,
Strašniji i bolniji,
A tuga mi do boli tijelo ranjava.
Da li postoji sjaj između nas nakon svega,
Svih ovih godina,
Ili je to srce izmislilo željno ljubavi.
Još uvijek vidim kako umiru pahulje,
Na tvojoj oštroj crnoj kosi,
Da mi je dahom preko tvojih usana preći.
Želim nestati u tami,
Jer ne mogu gledati svjetla u kojima nisam tvoja,
U kojima ne mogu tebi pripadati,
Onda je bolje da nestanem.
Nema komentara:
Objavi komentar