Raspuknuće vjerovanje u sreću sad je svakodnevnica.
Ljubav izgovorena dušom djeteta,
Je ubijena.
Sanjala sam rađanje malog dječaka,
Plakala sam jer ga u stvarnosti,
Nikad u naručje nisam primila.
Nestao je utopljen u mojim suzama.
Polako me napušta svaka noć,
U kojoj ga iznova odsanjah.
Tuga je bila vodilja kroz prolutala sjećanja.
U tihovanja sna,
Osluškujem svoje jecaje,
Val plača stvara simfoniju duši.
To je trenutak sljevanja,
Osjećaja i sjećanja.
Zbrajam riječi jer s njima još dokazati mogu,
Svoju bol nakratko uspavati,
I zavarati svoju sreću položenu u grob.
Nema komentara:
Objavi komentar