Zora

Napisah pjesmu ovu,
S perom iz jastuka tvog bolesničkog,
Da se dusa lakse s tugom nosi,
Da naviru mi sjećanja.

Proljeće je došlo,
Procvale su ljubičice,
Zapjevale su pored naše kuće ptice,
A oči moje ocvale su iskrom mrtve sreće,
Da ćeš mi danas doći.

Sunce me budi u naručje mi stavlja tugu,
Duboku i daleku kao što si ti sada.
Mahni samo rukom jednom,
Izmami majci osmijeh na lice.
Pokaži joj se iza oblaka meka,
Već drugu godinu za redom ona te čeka.

Osmjeh je njen umro,
S tobom otišao,
Čeka ona noću da dođeš u pohode,
Makar u snu prekineš joj samoću.
Da se s tobom u njemu smije,
Da joj još jednom srce poskoči,
Hladna kuća da se zagrije,
Da ti vidi oči.

Pustilo bi oko suzu,
Da u njoj ne utopi sjenu tvoju,
Al ne smije jer tragovi tvoga bola,
Putuju mrakom u vagonu umornih naši srca...

Na licima našim tužna je bora,
Bezbojna i čežnjom preplavljena,
Prestrašna je za nas ova zora,
Umrlo je tiho jedno vrijeme sreće,
Odjeveno u haljinu vječnosti.
Ne osta ni prstohvat nade da ćeš se vratiti.
Život je u šutnji umro.
Tuga se na prste propela,
Boluje noć neizlječiva,
I molitva se na koljena spušta.
Uzalud te sanjam, uzalud ti pisem,
Daleka si vjetrovima, a bliza mojim sjećanjama.