Dok mjesečina tka krevet od snova,
U ovoj proljetnoj noći,
Nježno ću da prošapćem ti na uho,
Meni si miliji nego zlatno ruho.
Da ti usne medene dušom orosim,
Prije nego me zaprosiš.
Znam da nisi čovjek od romantični riječi,
Već odavno svojom gestom moje srce liječiš.
Da me voliš ovakvu jedinu,
Ko' svijetu more vrijednu,znam.
Želiš podijeliti život sa mnom,
A, ja sam nijemi pjesnik,
Koji nema riječi u gluhe poetske noći,
Pri svijeći ja samo maštam o tebi,
I o tome kako čuvamo svoju ljubav
Sad i kad smo daleko.
Ukrala sam na tren dvije riječi tople,
Sa usana želje,
Što ih godine pletu u savršenstvo ko cvijeće.
Ukrala sam ih tiho na proplanku jedne crkve,
I skrila pod kaput obećanja,
Za neka nova osjećanja,
Omotana blagoslovom i dobrotom.
Ukrala sam ih tiho i još tiše,
Dok su noći nestajale u jutru.
I danas ih nosim,
Tebi u zagrljaj vremena,
Gdje čekaš kišu našeg zajedničkog života.
Volim te.
Nema komentara:
Objavi komentar