Zebnja

Čekaj me na prvom peronu,

Bez laži i kupljene karte,

Samo sa osušenim suzama na licu.

Čut ćeš orkestar lokomotiva,

Kako proizvode eho tvoga imena,

Odbijajući se od ovo srce puno tebe.

Sjećam se kako je drhtalo,

I znam da ga beznađe nišani,

Svaki pogrešan pokret postaje prošlost,

Dodir stvarnosti mašta.

Treba mi most koji će preći moje rijeke,

Treba mi uspavanka vjetra u kosi,

Treba mi šapat umirući zvijezda,

Treba mi san u zarobljenoj šaci,

Treba mi ne ispjevana zebnja istine,

Treba mi ljubav u korijenu pogleda,

Pitomost vremena da pregazi ovo ranjeno srce.

Prazna lutanja

Snjegovi opet mirišu blizinama,vrapci se skrili,

A, ja sanjama o proljeću dalekom,

Dok me prati snježni prah.

Toplinu ljubavi slutim dušu da ugrijem.

Hladan je dvorac moj,

Možda dođeš na njegova vrata, 

Ali srce prekriva sloj kaputa,

Možda pogledam u skliski pod pa budem na zimu ljuta,

A, ne na tebe.

Odjednom prestanu riječi,

I misao tad započne teći preko struna skrivenih u meni,

Neke slike i na njima pogledi sneni.

Sjete me izbrisani tragovi nečijih stopa na tužne trenutke,

Posute zaboravom.

Kroz pahulje poželim cijele noći koračati,

Samo da opet do njih moji koraci dođu.

Odluči se odi.

Moja ti slika neće vratiti vjeru u život.

Traži me sve dok ne izgubiš sebe,

Ili ne izbrišeš sjećanje na nas.

Novi papir olovka i bol

Može li ljubav opstati u rječima,

S pogledom punim suzama i obećanjem 

Da će popraviti stvari i vratiti oku sjaj?

Postoji li gospodar tišine ili junak

Koji trese nebesa kad me zagrli ovolika

Ogorčenost i očaj.

Tko još voli poljubiti slomljene usne od

Razočarenja i čemera?

Raste li nasa ljubav za iste težnje?

Mogu li naša srca vidjeti zajedničko nebo?

Strah me je kada godine prođu,

I skliznu tugu kao kapi kiše niz staklo,

Zaboravit ću boje tvojih koraka,

I sve ono što me taklo, kao dodir iz mraka,

I zvuk tvoji očiju kada ih sklapaš da mi smiris usne poljubce,

Strah me je da će se u meni razliti rijeke,

Koje će potopiti nasade čekanja kao težnje,

 Da se volimo opet i sretnemo.

Strah me je da će sve ono sto čini mene nesretnicu,

Ostati iza granica sna.

Samo će vjetar šiti lišće na kragnama trajanja bez nas.

Strah me je....

Put

Pusti jad noćas srcu,

Da ga samo mišlju ćuti kao nebo tamno,sneno.

Ne govori nocas ništa,

Tišini pusti neka priča priču sjetnu,

Glasnom vjetru, o dva izgubljena bića.

Rasipat će tugu breze,

Ko prašinu starog puta kojem se danas briše kraj.

Za čim ti tuguješ crna dušo?

Na uglu zbilje i jave ovo nije svijet, ovo nije život naš.

Ovo je jedno pripadanje ishlapljelo u tuzi nedostajanja,

Na jednu ljubav opustošenu zapetljanu hladnoćama,

Ostavljenu bez dodira i njeznosti u tami da dočeka umiranje.

Smirenost

Rađa se još jedna zima,

Čarolija bijela sa dahom studenim,

Čežnjom ogrnuta.

Vjetar hladni posljednje lišće s breza kida,

I leptir slabih krila šušti.

Staklo je zamaglio dodir,

Tako znam da dolaziš.

Moje iščekivanje je dugo,a osmijeh suzan.

Već sam zaboravila toplinu tvoga zagrljaja,

Pa stavljam ruke ispod uzglavlja,

Tamo pokraj usana i maštam.

Ne od maštah ljubav tvoju,

Već me stvarnost budi,

I vjetar što pleše zimski.

Ali uzalud mi drhte nevjericom grudi,

Jer nove se mašte s prvim mrakom smiješe,

Uzdasi blagi nepostojeće sjene.

Puteljak sjećanja

U daljini maglen dah,
Čemer samu sebe nosi.
Kamo odlaze najljepši anđeli,
Obučeni u haljine sjećanja svojih najbližih,
Ostavljaju krošnje kuća, krovove
I odlaze daleko, daleko,
Tamo gdje samo duša može proć.

Putnici, dal' čujete naš jecaj nemirni,
Što vam ga kroz tuge i molitve šaljemo.
Vlakovi što odaju prolaznost vremena i godina,
Od kad niste s nama,
Početak su i kraj svakoj novoj praznini,
Koja tješi osamljenost.

Pred istim vratima stojim,
Po sto puta ih otvorim,
Već godinama ih guram,
Ali su preteška kad niko iza njih od vas ne stoji.

Majka je skuhala čaj za tebe,
Misleći da još uvijek spavaš u svom krevetu,
A,ti pokrivena svjetlom vječnosti,
Okrunjena nezaboravom sniš.
Sačuvaj te ruke,
Još nas moraju zagrliti,
Ne drži ih sklopljene ko će nam suze obrisati.

Prolaze duge godine, proći će i ova,
A svijeća na tvom grobu,
Umorna od bdijenja se slila i spava,
Ali majka, još umorna nije,
Nedostajanje si njeno koje plače.
Čežnja koja jeca,
Noć koja boli,
I duša koja čeka....

Cvjetaju tuge bijele

Putnice moja među zvijezdama vječnosti,

Sjećanja naša što te prate u usamljenim šetnjama,

Tvog novog grada, kako si mi?

Život mi protječe u sutonu hladnom,

Kroz jesenje magle što na ulice žure.

Hladnim rukama,

 Što trljaju jedna drugu,

Vežem svoje cipele.

Stežem snop ne prežaljenih želja,

I došušti vjetar topao.

Tišina izvire iz duše s pogledom na našu kuću.

Hladna soba na njoj su uvijek zatvorena vrata.

Ulaz se naplaćuje tugom,

Na zidovima nevidljive stoje slike zajedničkih trenutaka.

Koliko god godina da prođe.

Neće suze naše presušiti kao umrli oblaci.

Moje želje imaju katove

Dođi u  naručje moje,

Vjetar čežnje ovih godina,

Neka nas nosi oceanima.

Da putujemo kao dva vala,

Koje će na kraj smiriti obala.

Oči mi zamrači poljubcima svojim,

Između snova, riječi i dodira,

Ostaje pogled koji neda mira.

Nosim razlog za zaboravit sve,

Iako su razbijene istine u jatima laži,

Opet sa prvim dodirom svijetla,

Ti se budiš pored mojih usana,

Na postelji satkanoj od mašte i snova.

Koliko terba smjelosti,

Da se okupam opet  očima tvojim,

Da me spase anđeli od čežnja velikih,

Na krilima da odnesu sve ružno o meni.

Uroni ruke svoje pod rasplesane uvojke,

Razčešljaj put do moga vrata,

Tiho mi šapni, ne zamjeri,

Dobro me počasti,

Poljubci tvoji nek mi budu radost i slast,

Samo da se žudnje rode za oboje kao nekad.

Jesenje čežnje

Moje misli lutaju,s jedva dočekanim kišama,

U jesenje čežnje,

U kojima moje riječi su magle i mrazovi,

Što leže po napuštenim njivama.

Gdje vukovi tišini vrata urlikom grebu,

Tamo su moje žudnje i nemiri.

Ne zna pokidati niti neprosanjane realnosti,

Ne znam zašto bi skinula nočne skuti,

Dok me slutnja straši svojim stalnostima.

Tjera me da se nepredvidivo radujem,

Svojim očekivanjima,

Ali ipak čeznem previše.

Svake nove  jeseni,

Koja ostavlja lijepe tragove sjećanja,

Načini ih samo malo vidljivima,

Stavljajući te u moje snove i misli.

O slatki šume kiše,

Topli jesenji vjetre,

Duša moja,duša tvoja,

U tebi smo prisutni,

Premda daleki i prognani.

Najveće tmine

Budim se

Misleći kako je osvaula jesen,

I uhvatim onaj trenutak

 Kada me nema nigdje.

Ízgubljena sam od svega i sviju.

Nikom na usnama,

Nikom u mislima,

Nikom u srcu,

A,svi se neprijatelji moji i prijatelji,

Vesele jer misle da ne mogu vise izdržati

Osjećaje svojih strahova,

I komadic mog pakla u sebi.

O,bjednici vi sto gazite moju dugu

Ne imajući u očima to nebo,

Potrajat ćete u mojoj strpljivosti

Daleko su kiše, jeseni i boje

A,tako blizu ljubav spava,

Na mjestu koje spaja,

Ali i razdvaja one koji cekaju i traže.

Oslikana pozadina

Opet se javljaju,

Negdje duboko u meni,

Nečujene i sjetne naše nježnosti.

Dodiruju dubine moje uspavane duše,

Ostavljajući tragove u melodičnim koracima.

Nisu zaboravile milovanje i toplinu tvojih ruku,

U zaleđenim mirisima naših noći.

Ti si tako dalek svemirima,

A ja uspavana čarima samoće.

Bezbroj puta ih u tišini zovem,

A čujem samo krik ostarjelog bola,

Misli se zaleđuju u pogledu praznine,

Tišina nemir vuče.

Uvijek ti pletem stihove,

I u njima nježnosti naše,

Usred zime, tople i meke.

Nakon godinu i nakon dvije,

Ali vrijeme vise nije za snove,

Za mene.

Sve se to skrilo u izgubljenim pogledima,

Krivim pravilima igre,

A  istina je ovdje iza plamenih zidova,

I podsjeća me na ljubav,

Koja ne umire.

Ovo je java koju zivim,

Rastopljena zabludama,

Krivih shvaćanja.

Crvene staze srca

Putuje tvoja blizina na žalu,

Mimo bijelog galeba što na molu počiva

Dusa osjeca taloženje mirnoće

I spokoja u grudima.

Osjecam te u zraku kao ljubavnu pjesmu,

I ne znam kako se misli krecu,

kako putuju kroz vrijeme,

Kako se sretnu? 

Ali znam da te udisem, tvoju blizinu i njeznost.

Pozeljela sam da te sanjam,

U ovoj noci sa sjajem.

Što po oknima mojim rasipa milijun i jednu pricu.

Nosim uvjerenja u tebe,

Ispod svilenih razloga srece.

Zaista sam okusila tvoju dusu,

Dala joj ime,

Pozlatila je poljubcem.

Pratim te sad i u godinama i u razlozima. 

Ja sam sjena oko tvojih misli

 I vjetar sto tjera oluju tuge.

Ja sam tisina i ljubav. 

Ja sam budućnost.

Noć bez glasa i zvijezda

 

Reci mi,

Dal srce mi živi u šuštanju tišine pored tvojih usana,

Koje sam ljubila u savezu pogleda,

I noćne blizine.

Dok sam ih svjesno,

Dobivala i gubila.

Ugasila su se zvijezde na nebeskom svodu,

Samo ti još lebdiš međuprostorom ,

Gdje su sjećanja.

Ljeto je i mrak je daleko,

A kao da je od jutra tu.

Bit ću možda opet u bijelom,

Samo tvoja,

Bez blagoslova slučajnosti,

Već sudbine.

Upalit će se naše zvijezde koje su davno ugašene.

Opet će ljubav tvoja tiho prodirati u moje srce,

Upijat ću tijelom svojim baš sve tvoje nježne dodire.

Pit ćemo život bez tuge,plača i bola,

 Poletjeti preko obale duge,

Dok se budu palile aureole.

Otišla je,i nema je više

 

U pogledima mojim proljeva se čežnja,

Kao svi sutoni jesenji.

Ona okupira tvoje misli u redovitoj tečnosti dana,

Koliko vremena provodi u tvom zagrljaju,

I osjeća miris tvoje puti.

Sanjal sam te noćas ispod bijelih breza,

Ruke tvoje kako prebiru stranice moga života,

Tamo sam ja tvoja, a ti moj nevjenčana vječnosti.

Kažu da si danas uništio zadnji dio mene,

Jer vapaj tuge isplovio je za bolom.

Klekao si ispred nje,

A ja ispred vremena koje ćeš ljubiti,

Kad jednom shvatiš sve.

Počela je kiša,

Kap je sustizala kap,

A suza suzu,

Gledala sam kako jad poji moju dušu.

Umire svaka moja zora za tobom,

Umirem i ja, padam,nestajem polako,

Do novog rađanja.

Neboj se znam ja tebe voljeti i poslije kiše,

I poslije nestajanja.

Neumorni vapaj

Prolaze dani kao izgubljenje ceste,

Ali u svakom od njih moja mašta čini sunce.

Bilo je to u suton ljetni,

Kada si pokucao na vrata moga srca,

Baš ovoga mjeseca.

Grlili smo iste poglede i ljubili iste okuse,

Udružili smo nježnost i dodire.

Prošla je jedna noć kao treptaj,

U kojem čovjek doživi vječnost.

Kuda da idem u samoći promrzlog jutra,

Sad kad je na sve pao snijeg,

U nama i izvan nas.

Ne dam nebu da izbriše moju čežnju za tobom,

Jedino te mogu zagrliti riječima,

U ovoj svojoj tišini.

Mogu svjedočiti samo daljinama i ničim više.

U meni umire svaki žar.

Glazba koju čujem u vjetrovima straha,

Išarane su istine misli,

Da nikad nećemo biti jedno pored drugoga,

Nećemo nikad zagrliti sutra,

Jer ne postoji više ulica u koju sam mislila da skrenemo.

Sa onim uzarenim obećanjima, nikad.

Zaboravi ili me ponovno udahni u postojanje,

Jer ja sam tek prolazna stanica,

A tko si ti istino moja?

Utočiste

 

Nema te u danima mog novog življenja.

Samo te u kišama tako rijetko prisutnim vidim.

Pletem sreću bez igala,

Bez diranja, u sjećanja buduća,

Ništa stvarno se ne događa,

To samo je prosuta zvjezdana prašina.

Nedostaju mi tvoja pjanstva,

U melodijama svakog noćnog vjetra.

I okus usana koje samo s kraja osmjeh puste,

Pa se skrivaju maglovito i na uho mi šapći tiho.

Nema mi druge, ne mogu da podupirem ruševine,

Nove na njima teško izgrađujem.

Vlasnica sam tog tajanstvenog otoka,

Na kojem je zbirka starih fotografija,

Obilazi ga jos samo nevidljiva sjena moje ljubavi,

Koja je umrla.

Ne tražim više obile u zvijezdama,

Ni tiha šaputanja u noćima.

Čak ni dodire u bezličnim vjetrovima.

Samo se hranim svojim pjesmama,

Bez traga dvoumljenja,

Tamo zalazim na izdisanju dana,

I živim svoje utočište.

Grubo uzet bol

 

Noćne maglena zavjese,

Padaju na moje mokre kose.

Odavno nisam plakala za nama.

Okrutna svjetla tuge trepere,

Iznad moje duše.

Noć bez zvijezda tone.

Izgara bol na većem plamenu od sebe.

Sretne zore su daleko,

Ne mogu ih dočekati,

U maglama njihovim skrivaš se.

Darujem srcu svome,

Svaku svoju, 

Sad potisnutu misao mašte,

Da uplovi sretno u snove,

I njima me cjelu obavije,

Da se više nikad ne probudim.

Ne mogu se sad otrgnuti iz života,

Koji me sa ovakvom sudbinom veže.

Skrivam suze sa željom,

Da mi se ne vide tragovi na licu,

Od borbe u noći.

O, kako samo osjećam tvoju blizinu,

I dah prošlosti kako za vratom grije moje obraze.

Noćas su sjene mojih osjećaja ostale uplakane,

U svojoj samoći zaboravljene,

U tihoj modroj zori bez imalo svjetlosti.

 

Vihor

Zašto se bojiš? 

U kojoj smo tišini zaspali.

Zašto tražiš spokoj podno nemirne zvijezde.

Čežnja iz srca,

Otima ti riječi sa usana,

Da još koračaš uspomenama.

Pada još jedna noć,

U duši tvojoj lepet želja da vidiš moje lice,

Oči.

A, ja pokretima sklapam tvoj lik,

I pričam nacrtanoj tišini izokrenutu istinu,

Koju mi svi pričaju,

Ja poznajem smo onu pravu.

Ti si za mene oduvijek stvaran,

Dvojnost si mojih osjećaja koji su sasječeni na početku,

A još nisu bili umrli.

Opraštam tvojoj nemoći,

Dok s dalekih gora rosi moj jecaj,

Nad svim ovim.

 U krilu mome još počiva tvoje tijelo,

Koje nikad ne ljubljah do svitanja.

Ogledala

 

Srce čemer psuje,

Galami na onu jučer,

A i na ono sutra.

Osjećaji  spavaju kroz godine,

Sve dok čemer vodi svoj boj.

Iz sna prognana, nedorečena,

Izišla je moja ljubav,

Ubirući tugu iz znanja i neznanja,

Što zapravo prava istina biješe.

Desilo se ništa.

Desilo se sve.

To nije zanos,

To je ljubavi klonuće.

To su spoznaje u drhtanju,

Pod dodirom od bola.

Ova duša što se čuje samo jadikuje,

To je moje je li tako?

Kako bez smisla plače,

Sred srca koje grca,

Zar prevara se zače,

Taj bol nema smisla? Ili ?

Ja još uvijek htjedoh sacuvati tvoje usne,

I zaploviti jednu noć u tvojim kosama.

Naučiti boju tvojih zjenica na moje grudi,

I potonuti kao ponoć.

Srce čemer psuje,

Galami na ono jučer,

A, i na ono sutra.

Pjesma u obliku jedne zvijezde

Preduga noć u platama bijelim,

Već sunce dopire,

A, pjesma moja nikako da niz pero izađe.

Igramo neki svoju igru u tišini,

Srce baca veo od prašine srebrene,

Umotanu u prošlosti daleke.

Zna pjesma moja,

Da se njedrima njenim,

Satkanim od magle,

Ja vječno sretno počivam,

Tamo trajem,

I bivam voljena.

Tamo je uvijek ljeto,

Što pruža toplinu kroz bakrene zrake,

I stvara iluziju nas.

Svijet je to o kojem samo ja mogu pisati,

Svijet je to koji se nikad zaboraviti neće,

A koje se oku neda na gledanje.

Bezobrazno smješno od mene,

Što nudim vam danas,

Praznu pjesmu,

Ko' bijeli list papira.

Ne znate vi s kim ja borbu vodim,

Ubojicom mojih misli,

Starim sjećanjima.

I ne želim da mjenjam svoju tišinu punu riječi.

Jučer sam ukrotila jednu zamisao,

Koja je bježala,divlja kao voda,

Da sam živa sve dok srce ne stegnem kao uzde.

Između nas

Tvoji putovi vode u obaveze i poslove,

Ja čekam tvoje obećanje,

Ja čekam svoju budućnost.

Znaš teško mi je brojati sekunde zaljubljenih misli.

Utonuti u san i sanjati tvoje buduće dodire.

Koliko još moram čekati?

Utkala se ta dvojba u moje vrijeme.

Nije proplakala sudbina,

Već su noći pustile plač.

Vjeruj mi dušo,

Vratile su se nevjere,

A poneke staze uzgajaju drač.

Znam da se vrata mogu samo otključati istinom,

A ključ je ispod prošlosti i zamagljenih obećanja.

Uz tvoje govore sad samo stoje magle,

Nisu ti oči iskrene,

Prašina im čini suze.

Možda tvoje dobre namjere samo lebde,

Negdje na obroncima naših snova,

Ali još o njima sanjal nisam,

Možda je to samo istina dostojna odabranima

Nekako sam nesvjesno stavila nasu ljubav na oltar,

Sutra ću s lakoćom biti tek tvoja sjena,

Strankinja sa one strane istine koju sam sanjala.

Znaš da sam tvoja kao jučer,

Tako i sada i na čas naše vječnosti.

To je jedini znamen ljubavi....

Bijele breze

U meni umire žar,

Ostaju samo riječi koje se slažu u pjesmi.

Nestaje ruka moja u tvojoj,

Koju sam sanjala.

Nasukani izdisaji umiru na obali razočarenja,

Hej,živote sjećaš li se kako je mrisala ljubav,

Kao rosno jutro,

Kao suza radosnica,

Kao lijepa djevojka u čipkanim rukavicama.

Da si ti bio malo blaži,

Možda bi bijele breze nosile moje i njegovo ime,

Kao ožiljak davnina,

Kao priča za mladost,

Koja diše ovih nekoliko tužnih godina.

Sjeti se živote,

Kako je život mirisao,

Dok si njegove usne ostavljao na mom tijelu.

Kad si mi rekao da je dio mene.

Danas sam nitko i nemam nista,

Lijepa djevojka koja ne leti već hoda.

Ali postoje životi napisani tintom koje ne briše,

Izgubljena istina koja se uvijek pronađe,

I prava ljubav se na kraju ipak sastane.

Kutak duše koji plače

Prašnjav put u zagrljaju kamenitih sjena.

Željna sačuvati ona sjećanja što su navirala.

Ali ona postadose prašina.

Duša bez prozora,

Suze u očima svojim ispiru noć,

A mjesečina im krade sjaj.

Sjećanje uvijek bolno,

Već odavno tišina u njemu vlada,

Ja neću ni u snu da je skrivam,

Al vidi se iz daljine,

Da u toj tišini još jedna uspomena svjetlost čini.

Možda još samo ona da si živ.

Puno je vremena proslo,

A nismo se vidjeli,

Jedno drugom u oči pogledali.

Oblaci u rukama mekim,

Rasipaju nježnost.

S dalekom zvijezdom sastao se pogled i luta,

Traži naše poglede i drhtaje u duši.

Sanjam tvoje ruke,

Kako grle moju obalu,

Sanjam naša svitanja u oku od tihog toplog žala.

I zaista kažem ti,

Sve piše u očima i zvjezdama,

Sve što nikad neće biti izgovoreno.

Već u buđenju

Po ocvalom pejzažu ko mrak razljeva se tuga,
Na horizontu života stoji milijun pitanja.
Iz nesna svjetlost niče,
Još uvijek bolujem za tvojom uspomenom
Začetom u besanoj noći.

Na prozoru stvarnosti blijede moji snovi.
Ne želim osmjeh za skrivenu istinu,
I tako samo postojiš u pjesmi.
Dah tvoj kadkad naleti kao ljetna kiša,
I onda se izgubi svaki trag svježini.

Uzalud se naprežete misli moje,
Ko strune na gitari,
Uzalud te pjesmo pisem kad patnju išćeš!
Želim samo usnuti sklopljenih vjeđa,
Jednu ljubav,
I da mi ništa ne ometa tu naslućenu tajnu,
Tek nekad lišće nek zašušti ponad snenog huma,
Sluti je duša od rođenja,
Želi ga srce donijet mjesečini,
Suputniku mojih noćnih bdjenja.

Zora

Napisah pjesmu ovu,
S perom iz jastuka tvog bolesničkog,
Da se dusa lakse s tugom nosi,
Da naviru mi sjećanja.

Proljeće je došlo,
Procvale su ljubičice,
Zapjevale su pored naše kuće ptice,
A oči moje ocvale su iskrom mrtve sreće,
Da ćeš mi danas doći.

Sunce me budi u naručje mi stavlja tugu,
Duboku i daleku kao što si ti sada.
Mahni samo rukom jednom,
Izmami majci osmijeh na lice.
Pokaži joj se iza oblaka meka,
Već drugu godinu za redom ona te čeka.

Osmjeh je njen umro,
S tobom otišao,
Čeka ona noću da dođeš u pohode,
Makar u snu prekineš joj samoću.
Da se s tobom u njemu smije,
Da joj još jednom srce poskoči,
Hladna kuća da se zagrije,
Da ti vidi oči.

Pustilo bi oko suzu,
Da u njoj ne utopi sjenu tvoju,
Al ne smije jer tragovi tvoga bola,
Putuju mrakom u vagonu umornih naši srca...

Na licima našim tužna je bora,
Bezbojna i čežnjom preplavljena,
Prestrašna je za nas ova zora,
Umrlo je tiho jedno vrijeme sreće,
Odjeveno u haljinu vječnosti.
Ne osta ni prstohvat nade da ćeš se vratiti.
Život je u šutnji umro.
Tuga se na prste propela,
Boluje noć neizlječiva,
I molitva se na koljena spušta.
Uzalud te sanjam, uzalud ti pisem,
Daleka si vjetrovima, a bliza mojim sjećanjama.

Ne mogu se oteti dojmu da mi se u zadnje vrijeme neke vrlo bitne stvari događaju sasvim slučajno, ili se zapravo sve velike stvari u životu uvijek i dogode sasvim slučajno. Vjerojatno je to posljedica odluke da se prestane previše misliti, kalkulirati i planirati. Tada se stvari jednostavno počinju događati. Uostalom, život nije rezultat naše odluke već rezultat različitog spleta okolnosti. Stoga mi je izuzetna čast pozvati Vas na još jednu u nizu promociju moje prve zbirke pjesama Izlet duše. I to ni manje ni više nego u srcu Like,gradu na rijeci Novčici, u kojem viju bure s Velebita,malom i hladnom Gospiću. :)

Nestajanje

 

Popucale su niti tek isprepletene,

Između moje i tvoje stvarnosti.

Znaš li samo kako je meni,

Udahnuti pepeo nakon svakog tvog odlaska,

I kako je ostati iza zaključani vrata,

Dok me miris tame i samoće sustiže,

Svakim novim treptajima.

Možda naše lađe ipak trebaju biti usidrene u snovima,

Jer preduboki su oceni za bisere.

Preumorna jedra za nove oluje.

A za mene ne brini,

Jer i tako nikad nećeš saznati ,

Za razbijene djelove moje duše.

Kako je meni noćas sklupčanoj i samoj u postelji,

Dok brojim zvijezde u nekim prošlim noćima.

Vrisak sumnje prijeti mojim snovima,

I otvara vrata nemirima.

Neće moja šutnja ukloniti maskirane zidove,

Niti će plač isušiti poglede u mraku.

Tek izdah nestajanja bi me spasio.

Tamo se kriju odgovori na sva moja pitanja.

Moram umirjeti da bi se opet rodila

I pronasla svoje izgubljene osmjehe,

Koji čuče u redovima davno ispisanih tajni.

Da li je moja sreća s tobom?

Nedostajanje,

To je sada jedina prepreka da zaspem.

Nedostaje mi tvoj zagrljaj i poljubac,

Prije nego se prepustim savršenim simfonijama mira.

Tvoja slika oživljava moje već sada teške osjećaje,

I potapa dušu da osjeti njihovu gorčinu.

Gospodarice

 

Ne znam više ni plakati,

Samo rukama obuhvatim koljena,

I lagano se njišem.

Razmišljem koliko sam toga izgubila?

Kiša pada jugovi pušu,

Ne vidim ništa unaprijed,

Samo drugome se predajem,

Ovo vrijeme prešućujem.

Nisam ja tako lijepa,

I nisu mi oči tako zelene,

Koliko sam nesretnoj sudbini,

Šetaću običnom pažnju privukla.

Pa bježim skupa s njom,

Kroz prazninu,

I dotičem smrznuto cvijeće,

Uz put koji vodi u propast.

Silovito i čedno,

 Želi da putujem otvorene duše,

Neda da u nju bacim svjetli tračak,

Jedne lijepe uspomene.

Da je skrijem kao daleki mjesec sebe za oblake.

Daj mi malo tišine sudbino,

Ti lahoru sa dalekih njiva života.

Daj da mi vjetar njegovih zagrljaja rane ljubi,

Neka ostavi svoje tople ruke u mome krilu,

Kad zaspem da s njima skine mi s lica,

Umorne godine,nade i maglovita jutra.

Pusti da najdrazoj svojoj vrati krilo,

Koje je slomio,

Da zajedno mogu opet letjeti.

Gospodarice,

Primiču se godine duge,

Život s njima svakim danom kraći je,

Neka ti ne smetaju moje želje,

Ispuni ih jednom,

Uvijek su iste!

Večeras je vaš pjesnik posebno tužan... :(

Tražim noć

 

Ne sanjam više,

Samo ponekad zaplačem u snu.

Poželim da te potražim,

I vratim one večeri.

Kroz tvoje dodire koračam,

Iza sjajnih zjenica tvoj lik ne vidim.

Same moje želje prolaze,

U čežnjama lete,

A u dlanove mi samoća dolijeće,

Skrivena u tuđini.

Ovo je posebna noć,

Noć kad ne bježim nikom drugom,

Samo sebi.

Ovo je noć kad plačem starim suzama,

Kad čekam sreću nezvanu.,

Kad nosim grč u grudima,

Kad pjevam bolu,a ćutim.

Objavljujem te u svojim mislima,

I kroz kristalne nježnosti,

 Nosim tvoj poljubac na usnama.

Oslikano mi je nebo tamom,

Bojama nedosanjanosti,

Sama sam,

A oči moje poniru u neizgovorene slutnje.

Zimska melodija

Boje su nešto nježnije danas,

U mom srcu nema im imena.

Ali čežnja i slutnja imaju svoj osjećaj,

Dolaze polako neprimjetno,

Sa snovima kroz dugačke staze

Na moje nesretno lice.

Sanjala sam te noćas ispod smrznuti breza

I sjetnim pogledom sakupljala daljinu.

Hladna su moja sjećanja,

Ledi im se odraz u ogledalu.

Zar snovi mogu lagati?

Ne?

Drhtaj poslije njih u tijelu ih odaje,

Da dah si iznad mojih usana i kad nisi sa mnom.

Miris tuge blijedi po koritu jučerašnjih, rijeka suza.

Ne umire ružmarin,

Ne umire ljubav koju dišemo,

U ponekad zamagljenim istinama.

Ti varaš istine i nas.

U njoj sam tvoja nevjenčana vječnost.

Čitaš moju pjesmu kako bi nahranio dušu,

Ispred zamišljenh svjedoka,

Ljubeći me i grleći kao nekad,

Na ulicama moga grada.

Ali ostaše samo propali koraci,

Moji i tvoji,

Na praznoj cesti za nigdje,

I neka izgubljena sjena bez imena,

Pratila je zaboravljeno vrijeme,

Na putu za zaborav,

Jedino je kiša imala miris prošlosti,

I okus od sutra.

U dnu mojih znamenja

Tama polako lomi svijetlost dana,
U meni zakopane šifre stoje,
Iznad sfera stvarnosti,
Žive naše priče.

Traži me samo ispod noža tišine,
Kad samo šutim,
Na izvoru srca.

Nemoj se udaljavati pogledima je oni bole,
Ostao je dugo miris na kaputu,
Da i danas mami moje čežnje,
Tako željne i nježne.

Još mi krila lome,
Sabijaju moje srce,
Da ne osjeti puninu.
Stavljaju moje oči,
Da gledaju samo u jednom smjeru.

Putuju tako moji dani,
Kroz maglovito bespuće života,
A duša tvoja još u mislima mojim počiva.

Mogu li umrijeti od želje za ljubavi?
U kojoj gladna sam zdrava,
Od praznine bolesna.
Zar može biti tužnije?

Jedan kliktaj galeba,
I tužna pjesma,
Mogu da rasplaču plahu tjeskobu moga bića,
Nema više vlakova tvojih obećanja,
Pamtim tek pažnju i dodire.

U krilu duše

Ne primjećujem ljude, ni stabla, ni putove,

Samo sanjam snove o ljubavi,

Misleći da se sreća skriva baš tu negdje.

Vidim samo daljinu,

Planinu uzdigla se iznad sela,

I prkosi ludom vjetru.

Svuda oko mene snježni sjaj,

A tišina nestala s mjesecom u noći.

Vrijeme je samo položilo karte,

Odgovore i odluke.

Možda nisam više ni sama dio sebe,

Al duša je ovdje.

Nosi onaj isti snježni plašt,

Jednako zaljubljena.

Čak i ako pronađe,

 Pravi pravac svog vjetra,

To će biti varka.

Voli kad leti u svoje mašte,

Ne kraj ime ne vidi,

A ne želi da sleti.

Polako prolazi naša mladost,

Nečujno zauvijek odlazi,

Zalud svi ti naši uzdasi, osmjesi i suze.

Ostaje samo ruka da krade riječi sjećanju,

Da o njima piše, da se ne otme zaboravu.

Lika i Magla

Nadvila se gusta magla iznad obzora,
Prekrila Liku u ruho sivila,
Tiho i necujno je plakala,
Suzama vlažnih, hladnih kapljica,
Lika ju je nježno grlila.

Zavijanjem vukova tiho joj je zborila.
Tamna noc ruke joj je pružila,
Njezino hladno lice je ljubila.
Niti vjetra nosile su zvuk sa zvona iz daljina,
Spajajuci svoje note,
S lickim tamburicama.
Melodijom nošenom preko gora,
Kao dvije zabranjene duše
Što se vole,
Zarobljeni u trenutku sudbine,
Dijeleci svoje osjecaje,
Možda se više nikad nece sresti,
Dotaknuti gledati i osjecati,

I podijeliti taj trenutak spoja.
Trenutak njihovog posljednjeg susreta.
Bile su tu,
Jedno nasuprot drugog,
Ravnopravni i sjetni,
Ranjivi i svjesni,
Znajuci da sutra sve ce biti uspomena,
Što ostavlja gorak trag
Nakon svitanja.

No,
Možda ce se opet sresti
Jedne noci,
Kad vjetar s Gacke
Zasvira njihov valcer,
Lišen crnim vjetrom
Što sa neba prostrije.
Kad jesen lišcem pokrije svoje staze,
Prepoznat ce se,
Bez obzira koliko prošlo godina,
Koliko stoljeca,
Razlika i promjena,
Ostat ce uvijek
Ista iskra pogleda...
Koja se nikad ne zaboravlja.