Pisao bi noćas rukama svojim
Po najljepšem licu i očima djetinjim,
Tvom obrazu rumenom,
Samo da na njemu usne odmorim.
Muška suzo,
Hladna,
U zgarištu kajanja rođena,
Hajde konačno isplači se pred njom,
Pokaži joj da je još moje ljubavi za nju ostalo.
Svakako sam sjena,
Od svih voljen,
Samo je jedne zena duša ostala gladna mene.
Večeras je gledam kako pleše,
Glasnim koracima,
Da se ne čuje zvon čežnje,
Koji još čuva za mene.
Ponoć je kucnula,
Magla se prosula.
Sjećanje je oporuka.
Nečujnim koracima polako krenuo sam za tobom,
Ponesen vjetrom tvoje blizine,
Koju dugo nisam osjetio.
Ne smijem da stižem krilatu pticu,
Koja leti u tvom liku,
I ne donosi sa sobom oprost.
Odvajam se od misli naručja tvoje kreposti,
Jer noćas možda odem slomljene duše,
I ispratiš me sa osmjehom izdaje,
Kao nekoć tebe ja!
Nema komentara:
Objavi komentar