Blaženo jutro koje padaš,
Na dan Svih Svetih,
U svjetlom slapu,
U tu sobu gdje je nema više,
Počiva živa u svijetu vječnom.
Pitam se gdje si nestala?
Dal' u nebu il' tuđoj sreći,
Dok treptava svjetlost otkriva,
Kako sretnog lica šetaš pod ruku,
Svoga oca starog.
A, majka ti žuri između kameniti međa,
Uzdiše nad grobom,
I kupi mirise vriska, plača,
Koji su ostali od onog dana kad si otišla.
Gleda tvoje ime na mramoru upisano,
Ruke umorne oči sklapaju,
Vidi samo crnu zemlju,mrak
Lampioni osvjetljuju put.
Misli moje u mrežu žalosti upletene,
Bojim se da njima ne rasplačem tišine,
Ako zajecam.
Da mi je da ti kupim cvijeće,
Od kojeg ćeš progovoriti,
Da ne slušam ti osmjehe,
Kako lete u otpisanim sjenama,
Mojih spomena na tebe.
Sutra ću kući doći,
Moram u nju ući,
Teška su na njoj vrata,
Teško se i otvaraju,
Kad iza njih ugledam,
Malo sjede kose i rubac crni.
Tužnu baku kako sjedi pogleda oborena.
A, ja tražim u ponoru duše,
Da je iz svojih jada veselo zovnem,
Samo da spasim osmjeh na njenom licu,
Kada mi se obraduje.
O sve što prođe jedna vječnost biva,
To znamo i ja i ona.
Siva praznina poslje vas osta.
Završit će i naše putovanje,
Ostaće tiha brda.
Nepokretne zvijezde stoje,
Samo je tuga u srcu,
A, radost kad vas sretnemo u snu.
Nema komentara:
Objavi komentar