Ti si bila golubica najsavršenijeg leta.
Ja, ja izmisljam svoju sreću pred tobom,
A toliko je tuge u mojim očima ostalo,
Kad si napustila plesnu dvoranu.
Hladnoća tvoja dirnula je moje muske suze
Koje su otišle iz slabe duše noćas.
Pogledaj me,
Okreni se još samo jednom.
Nikad nisam bio ovako usamljen.
Slušaj zvuk moje pjesme,
Miluje ti lice i ruke,
O kako ti se samo usne smješe veselo
Od spoznaje da sam postao tvoja praznina,
I da se nisi prevarila.
Svi ovi ljudi oko nas,
Nisu svjesni koliko se boli izmedu nas lomi.
U tudim rukama plešeš.
Blizu si, a nedostižna poput vjetra,
Ja nesretnik nikad da zavirim u tvoje pjesme,
Tamo talasanja prošlosti zrcale našu ljubav daleku.
Gledam te kroz prozor kako trčiš,
Za nespretnim dječakom s autićem u ruci.
Osjećam kišu na svojim ramenima,
I dušu kako je mokra od izgubljenosti,
Našeg nikad rođenog sina.
Gledam te i u svitanju,
U kojem si nestala sa prvim obacima magle,
Samo još jesenje duge noći,
Znaju kad ću te opet sresti.
Nema komentara:
Objavi komentar