Misterija

 

 Čemu ljubav da se nada,
Kad put do tvog srca zatrpan je snijegom
I šibaju ga oluje.
Želim zaboraviti sve i udisati proljeće,
Starih buđenja.
Želim svoje nesigurne korake pretvoriti
U sretno putovanje, ali
Bilježnica ova mi je dom,
U nju pišem,
Jednom koje je dušom ljubio,
Ne ljubi vise tako lako.

Svirajte svirci duši mojoj,
Što luta ko ostavljeno pseto.
Ja živim najviše u društvu samoće,
I držim se ljudi sa dna života.

Naći ću utjehu u pjesmi vašoj,
Čestitajte mi s njom još jednu godinu života,
Brzo prodose one nema im povratka.

I u sve drage riječi uvukla se samoća,
kroz pogled danima tama će se provlačiti.
Sjaj sunca sada tako malo znači,
Tvoja ljubav ne zrači vise kroz mene,
Nema nas vise nema.