Preduga noć u platama bijelim,
Već sunce dopire,
A, pjesma moja nikako da niz pero izađe.
Igramo neki svoju igru u tišini,
Srce baca veo od prašine srebrene,
Umotanu u prošlosti daleke.
Zna pjesma moja,
Da se njedrima njenim,
Satkanim od magle,
Ja vječno sretno počivam,
Tamo trajem,
I bivam voljena.
Tamo je uvijek ljeto,
Što pruža toplinu kroz bakrene zrake,
I stvara iluziju nas.
Svijet je to o kojem samo ja mogu pisati,
Svijet je to koji se nikad zaboraviti neće,
A koje se oku neda na gledanje.
Bezobrazno smješno od mene,
Što nudim vam danas,
Praznu pjesmu,
Ko' bijeli list papira.
Ne znate vi s kim ja borbu vodim,
Ubojicom mojih misli,
Starim sjećanjima.
I ne želim da mjenjam svoju tišinu punu riječi.
Jučer sam ukrotila jednu zamisao,
Koja je bježala,divlja kao voda,
Da sam živa sve dok srce ne stegnem kao uzde.
Nema komentara:
Objavi komentar