U ranu zoru odlazim iz postelje,
Na obalu jedne rijeke.
Gledam kroz maglu,
Što nad njom još spava,
Svoju čežnju za tobom i mislim
...Koliko te samo trebam...
Koracima svojim kroz rosnu travu,
Razbijam tišinu u noći sačuvanu.
I nema više misli,samo želja,
Prošena od života i neba,
Da probamo opet ispočetka.
Još jedna šansa,
Bez pravila bez povratka...
Zato neka te rijeke lađe donese,
Dok spava svijet,
Neću da nas vide zajedno,
Jer dosta su nas gledali,
I tebe od mene odvodili.
Hoću da zaspem na tvome krilu,
Pod okriljem tvojih zelenih očiju,
Tako ću zanati da gledam u ljubav,
Kojoj sam oduvjek vođena.
More i oceani,
Bit će naša vremenska ura,
Ona izgubljena kad smo bili odvojeni,
Jedno od drugoga.
Nema komentara:
Objavi komentar