Nadomak Čovića slušam kišu,
Kako prede hladnim suzama.
Zavodi cestu,
Polja prostom utjehom žeđi.
Osjećam ranjeno srce od prošlosti,
Prema rasponu nezasitne samoće,
I stvaram mučan izvor iskrivljenih misli.
A Gacka, teče nekud u daljinu,
I za sobom ostavlja začuđenu hladnu goru.
Kud li žuri?
Samu sebe gora pita.
Zar bez objašnjenja da se tako skita?
Shvatila je Gacka što goru i šumu muči.,
Pa dok tako protjecaše,
Zamisli se ona u duši.
Bit će tužne kad saznaju,
Da u krilu riječnom,
Nosim ljubav dvoje mladih,
Jer joj ne biješe ni spasa,ni lijeka.
S tim mislima,
Nastavi ona put u žurbi kroz svoju dolinu,
Da ljubav preda zaboravu,
I prošlom vremenu.
A ja osta sama,
Kao žena bez imena i glasa.
...crnom jelenu...
Nema komentara:
Objavi komentar