Kad pjesma utihne,
Tražim njegovo lice.
Dozivam nečujan korak,
Iza kočenih zimskih predjela zime.
U presušenim fontanama,
Bacam novčić za sreću
I odlazim na rijeku,
Opet dozivajući korake,
U obrisima nada.
Vrati mi Bože,
Našu zagubljenu sreću,
Na granama starog jablana,
Onoga koji je ostao lutati zlatnim poljanama.
Nema komentara:
Objavi komentar