Može li ljubav opstati u rječima,
S pogledom punim suzama i obećanjem
Da će popraviti stvari i vratiti oku sjaj?
Postoji li gospodar tišine ili junak
Koji trese nebesa kad me zagrli ovolika
Ogorčenost i očaj.
Tko još voli poljubiti slomljene usne od
Razočarenja i čemera?
Raste li nasa ljubav za iste težnje?
Mogu li naša srca vidjeti zajedničko nebo?
Strah me je kada godine prođu,
I skliznu tugu kao kapi kiše niz staklo,
Zaboravit ću boje tvojih koraka,
I sve ono što me taklo, kao dodir iz mraka,
I zvuk tvoji očiju kada ih sklapaš da mi smiris usne poljubce,
Strah me je da će se u meni razliti rijeke,
Koje će potopiti nasade čekanja kao težnje,
Da se volimo opet i sretnemo.
Strah me je da će sve ono sto čini mene nesretnicu,
Ostati iza granica sna.
Samo će vjetar šiti lišće na kragnama trajanja bez nas.
Strah me je....
Nema komentara:
Objavi komentar