Čekaj me na prvom peronu,
Bez laži i kupljene karte,
Samo sa osušenim suzama na licu.
Čut ćeš orkestar lokomotiva,
Kako proizvode eho tvoga imena,
Odbijajući se od ovo srce puno tebe.
Sjećam se kako je drhtalo,
I znam da ga beznađe nišani,
Svaki pogrešan pokret postaje prošlost,
Dodir stvarnosti mašta.
Treba mi most koji će preći moje rijeke,
Treba mi uspavanka vjetra u kosi,
Treba mi šapat umirući zvijezda,
Treba mi san u zarobljenoj šaci,
Treba mi ne ispjevana zebnja istine,
Treba mi ljubav u korijenu pogleda,
Pitomost vremena da pregazi ovo ranjeno srce.
Nema komentara:
Objavi komentar